ZAGREB – Trebao je to biti još jedan od onih „odrađenih“ koncerata, nešto kao lekcija iz opće kulture, glazbenik kojeg moraš vidjeti prije nego odeš u vječna lovišta ili na burzu rada. Lenny Kravitz. Čovjek koji bi da je u Hrvatskoj pjevao otprilike ovako: „Hrvatska ženo, pobjegni od mene, hrvatska ženo, mama pust me ća“, jer bi smatrao da je ta, recimo Vucina, pjesma vrijedna obrade. I da, da, ništa to nije bilo bitno čupavim klincima tih 90-ih, iako je album na kojem se ta pjesma pojavila (jednostavno nazvan „5“, jer je peti, 1998. godine) već pomalo mirisao na maniru i neinventivnost, koja će se s godinama samo povećavati. Ali „Let Love Rule“, „Mama Said“, pa „Are You Gonna Go My Way“ albumi, eej!

Dakle trebalo ga je tada gledati, ali tad je Hrvatska još bila debelo u ratu, a porezne olakšice ne dolaze za metkom probušeno dupe. Za neku ekskurziju nije se imalo i tako prošao voz. I eto nam Lennyja u zagrebačkoj Areni Godine Gospodnje 2011. Ma što može taj ostarjeli roker koji već deset godina nije snimio pošten album?

Dolazak pred Arenu, čista depresija, magluština pala na Zagreb kao da za 15-ak dana nisu izbori. Nigdje nikog. Mjesta za parkiranje koliko hoćeš, taksija ni za lijek. Debakl. Ulazak u dvoranu i isto, nema taksija, ali nema ni ljudi. Pozornica sumorno postavljena na sredini partera, koji je za ovu priliku podijeljen uzdužno. Crne zavjese s dvojakom ulogom: potrudit će se sakriti čemer praznih tribina i koliko toliko spriječiti jeku. Korota. Arena i jedva četiri tisuće ljudi.

I onda dolazi mačak u nekoj fendi bundici, što li, i kreće „Come On Get It“, prvi singl s novog albuma. Mlako, maniristično, album kao izlika za novu turneju i popunjavanje proračuna. Crne naočale, ništa kontakt, ništa priča, kreću malo starije stvari „Always on the Run“, „Američka žena“, „It Ain’t Over ‘Til It’s Over“… Bit će to još jedan rutinski odrađen koncert.

I onda se nešto dogodilo, „Fields of Joy“ nekako više ne zvuči rutinski, zapravo odlično zvuči. Lenny pjeva kao da ima 20, a sedmeročlani bend iza njega razvaljuje, flautist je maestralan, i odjednom nisu više Snjeguljica i sedam patuljaka, odjednom su bend kojem je nevjerojatno stalo do glazbe koju proizvodi.

Mogli smo se zakleti da je Lenny pustio suzu na „Stand By My Woman“, ali smo i mi zapakirali cinizam za neku drugu prigodu. „Believe“, „Rock And Roll Is Dead“, „Where Are We Runnin’“, i između pokoja nova, redale su pjesme, u osnovi aranžerski malo mijenjane, tek s koncertno dorađenim solažama. Za koje opet nismo mogli naći ciničnog oružja, iz nekog je razloga sve to funkcioniralo.

Glavni dio očekivano je završio s „Are You Gonna Go My Way“, što nas je moglo podsjetiti koliko je to odlična stvar, esencija rocka.

Bis je donio „I Belong to You“ i „Let Love Rule“, ali i malo iznenađenje za publiku – Lennyja koji je odlučio prošetati kroz nju, čak i onu na tribinama, ipak okružen tjelohraniteljima. No konstanto smanjivanje praznine između publike, koju je često dodirivao, i njega tijekom koncerta provedeno je do kraja.

Da se razumijemo, nove pjesme, koliko god se Lenny i ekipa trudili, i dalje nisu ništa posebno. Čak je pomalo smiješno kako ih cijela postava koncerta pokušava istaknuti paljenjem reflektora za koje niste znali da postoje ili Lennyja koji odjednom počne čudno skakutati. Ali sve je to, zajedno s činjenicom da su Lennyjeve stvari iz 90-ih danas već skoro muzejski primjerci rocka i da on ponekad zna biti pozer, palo pod noge fenomenalnoj atmosferi. Istinskoj radosti muziciranja na koju je malo tko mogao ostati ravnodušan.