Bend zvuči sasvim dobro, Oakey tu i tamo malo zaškripi na visokim dionicama, a Joanne Catherall i Susan Ann Sulley nemaju onu energiju kao kad su bile klinke od jedva 18 godina
ZAGREB Nije to bila večer u kojoj se nostalgija mogla rezati nožem, kako se možda očekivalo, ali od koncerta The Human League u zagrebačkoj Tvornici najviše su ipak profitirali bejbisiteri. Dugo nije bilo vidjeti na nekom koncertu u ovom dragom zagrebačkom okupljalištu tako visok prosjek godina posjetitelja. No koliko god sve to mirisalo na prošlost i nekadašnju slavu benda koji se opravdano smatra jednim od rodonačelnika electro popa, bilo je tamo i lekcija koje ni mnogo mlađim i suvremenijim bendovima ne bi bilo naodmet poslušati.
I kukovi, i nožice
Koncert su ipak otvorili novim singlom »Never Let Me Go«. Zagrijavanje za publiku nenaviklu na koncerte i bend koji je već daleke 2007. navršio 30 godina potrajalo je gotovo do pola koncerta, no »Heart Like a Wheel« i »Lebanon« uspjeli su i do toga pomaknuti koji kuk i nožicu u krcatoj Tvornici. Zanimljivo je da je publika odlično reagirala i na novi singl »Egomaniac«, ali »Human«, »Love Action« ili megahit »Don’t You Want Me« potpuno su je raspametili.
Jedni hvale, drugi frkću
Očekivani ponovni izlazak na stage nakon što je publika ipak shvatila da će koncert jednom završiti donio je »Being Boiled«, kao jednu od prvih electro pop pjesama uopće, i nezaobilaznu »Together In Electric Dreams«, napravljenu posebno za poznatu dramsku SF komediju »Electric Dreams«.
Ne može se reći da su The Human League zapalili Zagreb – dan ranije je u Tvornici na Gustafima bilo možda i duplo više ljudi, ali to ipak više govori o Zagrebu nego o bendu na koji su mnogi pravovjerni rokeri oduvijek frktali nosovima, ali za koji je i sam bog rocka David Bowie daleke 1978. rekao da utjelovljuje budućnost popa.
