Ima sad već godina i pol otkako je hrvatski redatelj Hrvoje Hribar uskočio na mjesto ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra, institucije čije je osnivanje inicirao pokojni producent Albert Kapović, a koja je trebala hrvatskom filmu dati novi uzlet. Vizionar Kapović iznenada je preminuo, a HAVC u prvoj godini rada nije opravdao svoje postojanje. Nakon što je Nikšu Sviličića na čelu HAVC-a naslijedio Hrvoje Hribar, stvari su se počele pomicati – donesen je, uz ostalo, Nacionalni plan promicanja audiovizualnog stvaralaštva, natjerane su televizijske kuće da uplaćuju na ime hrvatskog filma ono što su po zakonu dužne i uvedene su zakonske promjene koje su u Hrvatsku dovele strane produkcije.

Nekako je stoga simbolično da je upravo Hrvoje Hribar na nedavno održanom Zagreb film festivalu primio godišnju nagradu »Alber Kapović« za doprinos promociji hrvatskog filma. Međutim, stolica na kojoj sjedi, ako je suditi po njegovim anonimnim protivnicima koji se nisu libili čak ni usred Zagreba istaknuti transparent koji sugerira da ravnatelj HAVC-a »pere pare«, svakako se može nazvati vrućom.

– Mislim da je najvažnija atmosfera koja se izmijenila. Jer, kao što je rekao poznati producent Nik Powell kad je ovih dana odlazio iz Zagreba da mu je najljepše u ovom gradu bilo to što mu se nitko nije žalio, već su svi imali ideju da se nešto treba napraviti. Pokrenuli smo rizično puno stvari, no za sve promjene o kojima smo govorili, stvorili smo strukturne temelje. Pričam o poticajima za filmsku industriju, olakšicama za strane ekipe, o pokrenutoj digitalizaciji lokalnih kinematografa, o pomacima u konceptu promocije hrvatskog filma. Postavili smo vrlo dobar tim koji se bavi selekcijom projekata na natječajima, napravili smo dosta kvalitetnu mrežu utjecaja na festivale, radimo kulturnu sezonu u Francuskoj i kad se sve stvari stave na hrpu, mislim da daju jako dobru sliku. No, nitko nam ne garantira da će filmovi koje smo ćemo financirati biti remek djela, nitko nam ne garantira da mogući bankrot države neće osujetiti bilo koji od naših projekata. U ovom poslu nikad se ne može slaviti, jer uvijek dolazi iduće razdoblje u kojem se stvari mogu pokvariti.

Kako je ukratko tekao proces »izvlačenja« novca od javne i komercijalnih tv kuća koje one, unatoč zakonskoj obavezi, nekoliko godina nisu htjele uplaćivati za razvoj audiovizualne industrije?

– Ove godine iz državnog proračuna dobivamo 34 milijuna kuna, slično toliko dobivamo iz ovih ostalih izvora, pa smo se približili brojci od deset milijuna eura, što je po svim našim predviđanjima neki minimum na kojem može funkcionirati audiovizualna proizvodnja. Ako uzmete primjer da danski filmski institut ima milijardu kuna godišnje ili još bolje, ako pogledate budžet samo jednog kazališta, recimo HNK u Zagrebu, koji je skoro dvostruki od ove HAVC-ove cifre, onda to ne izgleda puno. Mi s time sufinanciramo proizvodnju igranog filma, kratkog igranog filma, dokumentarnog filma, animacije, te zatim sve moguće mjere edukacije, festivale, hrvatsku kinoteku, promociju hrvatskog filma u inozemstvu.

I dalje najviše sumnje u javnosti izaziva odabir filmskih projekata za sufinanciranje. Je li se tu nešto bitno promijenilo u praksi, odnosno koji su to kriteriji sad na snazi?

– Postoji nekoliko kriterija. Jedan je opća strategija, odnosno da želimo imati svake godine jedan ili dva dječja filma, jedan ili dva debitantska filma. Zatim, važan je balans između umjetničkih filmova i onih koji privlače široku publiku, što ja kao ravnatelj kažem umjetničkim savjetnicima. Drugi i glavni kriterij su ljudi koji odlučuju, savjetnici, oni imaju presudni utjecaj na to koji će projekti dobiti zeleno svjetlo, a oni se pak služe setom kriterija gdje se se zbraja ocjena vrijednosti samog scenarija, ocjena izvedivosti projekta, procjena dosadašnjeg rada autora, uspjeh prethodnog filma, ukupni kapacitet i dosadašnji uspjesi producenta i slično. I pored tog seta kriterija, uvijek će se događati propusti u oba smjera. Možda će se dogoditi da neki genijalan film bude zaobiđen, ili će se dogoditi da neki film koji je udovoljio svim tim kriterijima, na kraju nije dobar. Nadam se da će aktualno umjetničko vijeće posao obaviti dobro i mislim da će biti dosta uzbudljivo vidjeti njihove odluke, s obzirom na to da su to ljudi s dosta nemilosrdnim i visokim kriterijima. Recimo, Goran Tribuson i Ognjen Sviličić odlučuju o selekciji cjelovečernjeg filma, a neka imenovanja za članove vijeća se upravo ovih dana odlučuju.

To je dakle, posve novo vijeće?

– Savjetnici imaju mandate na dvije godine, tako da su se neki članovi već izmijenili u odnosu na one koji su bili proljetos.

Smatrate li da je proteklih godina tu bilo puno »krivih Drina«, nepotizma, veza?

– Mislim da su gledanost filmova i njihova univerzalna kvaliteta, dvije vrlo različite teme. Recimo, vrlo visoka je gledanost domaćeg filma u Poljskoj i Češkoj, ali tamo postoji čitava jedna industrija priglupih komedija i ljubavnih filmova koji privlače ljude. Kvaliteta je nešto drugo i kvalitetni istraživački filmovi ne moraju nužno privlačiti publiku. To je načelan odgovor na vaše pitanje. Što mislim o kvaliteti hrvatskog igranog filma zadnjih godina, možda je neprimjereno odgovoriti, no vidljivo je da nismo imali puno filmova na A festivalima, vidljivo je da je tigar hrvatske kinematografije u prvom redu kratki igrani film i dokumentarni film, zatim animacija, dok igrani filmovi koje smo snimali zadnjih nekoliko godina nisu izuzetno uspješni, ali ne treba zaboraviti da su se u jednom relativnom kratkom periodu dogodili neki vrlo dobri filmovi kao što su, recimo, »Crnci«. To je film koji bi, da se pojavi sada, s ovom pozicijom koju HAVC trenutno ima u Europi, sigurno ušao u selekciju Cannesa ili Berlina. Možemo se vraćati unazad deset godina i svake godine ćemo izvaditi jedan ili dva, tri filma koji su kvalitetni europski filmovi. Mi u ovom trenutku nemamo jedan profilirani filmski pokret, nemamo autora koji bi bio europsko božanstvo, poput Von Triera ili Almodovara, ali to ne znači da to nećemo imati za nekoliko godina, ako na pravi način potičemo talente koje sada imamo. Gledajući filmove ljudi koji izlaze s Akademije, uvjeren sam da će netko od njih napraviti stvari koje nadmašuju filmove redatelja moje generacije. Mislim da su tu i ljudi koji su srednje generacije, a koji su pokazali da mogu jako puno i vjerujem da još nisu napravili svoj najbolji film. Također, postoji cijeli niz redatelja koji trate svoje vrijeme snimajući serije, a koji bi nas mogli iznenađivati sljedećih nekoliko godina.

Neki se pitaju zašto hrvatska kinematografija ne može postati fenomen, poput rumunjskog filma?

– Priča s rumunjskim filmom je duga i zanimljiva. Rumunji su jedina europska nacija koja nije imala kinematografiju – Ceausescu nije volio film. Oni su na neki način film počeli konstruirati od nule i patentirali su neku svoju priču. Nadam se da nećemo ponoviti baš uspjeh rumunjskog filma, jer se on temelji na jednoj dubokoj mizeriji i ništavilu jedne beskrajno opustošene zemlje. To je iskustvo o političkom holokaustu.

Iako je HTV počeo plaćati dugove HAVC-u, neki pomak u tretmanu hrvatskog filma u programu javne televizije i dalje se ne vidi?

– U to će se iz investicijskih sredstava ministarstva kulture uložiti oko pet milijuna kuna, a svaka lokalna zajednica će za svoje kino uložiti još 100 tisuća kuna. Dakle kompletna ta investicija košta kao popravak gledališta jedne košarkaše dvorane ili tako nešto. Ja ne želim biti bahat, ali se radi o potpuno neozbiljnim sredstvima za takav jedan projekt. Predgrađe Praga ima 17 kina. Hrvatska je u smislu kino dvorana opustošena zemlja. U Hrvatskoj imamo nešto više od pola prodane karte po stanovniku. Europski prosjek je između dvije do tri karte po stanovniku. Danska koja ima malo više stanovnika ima trinaest milijuna prodanih karata godišnje, a mi imamo oko dva i pol milijuna prodanih karata godišnje. Međutim, taj danski omjer imaju Čakovec, Koprivnica i neki manji gradovi sjeverne Hrvatske u kojima žive civilizirani ljudi, a kina vode ambiciozni upravitelji. Tako da je to slika koja se može vrlo brzo popraviti. Što se digitalizacije tiče, u najbanalnijem smislu ona znači bolju sliku i ton, ali važnije je da, budući da je u digitalnoj distribuciji broj kopija onoliki koliki je broj platformi koje ih mogu prihvatiti, da nikad više veliki distributer neće moći minorizirati ili zlostavljati male prikazivače s odgovorom da nemaju za njih kopiju. Distribucija najraznovrsnijih djela će se moći odvijati puno jednostavnije. Određeni art ciklusi će se moći istovremeno dijeliti među 17 hrvatskih kina. To dakle znači »user friendly« kino, jeftinije kino. Art kino Croatia je jedno od najboljih kina u Hrvatskoj i sigurno je da će biti jedno od prvih u procesu digitalizacije.

Odnosi zarade u multipleksima trenutno uopće nisu povoljni za hrvatski film. Hoće li se i to mijenjati?

– Imamo prilično kolonijalne odnose u kinoprikazivačkoj mreži i nadam se da će se to mijenjati. Naime, ugovori koji se trenutno potpisuju s kinoprikazivačima su pešekanski ugovori. Trenutno se producent zaista nema razloga boriti za veću gledanost svoga filma, osim zbog osjećaja ponosa i slave.

___________________________________________________________________

Kako komentirati anonimne napade na Vas ovog ljeta kojima ste optuživani za pranje novca kroz HAVC?

– Teško je razgovarati s imenima iz mraka, jer su napadi anonimni. Mislim da se, kako odmiče vrijeme i kako se zatvaraju naše poslovne knjige i projekti, evidentno pokazuje da je to sve skupa folklor.

Raznorazne interesne grupe u filmskom miljeu kao da su specifične za Hrvatsku?

– Pa ne znam na kojem je dinastijskom položaju moja kći Sara. Ako je princeza, onda je princeza u izbjeglištvu. Moja mlađa kći studira produkciju, ali se još nije time bavila profesionalno, a za moja dva sina koja još nisu na fakultetu se nadam da će raditi nešto drugo u životu. Nekako sumnjam da ćemo formirati filmsku dinastiju.

Koliko još planirate biti u HAVC-u?

– Nadam se ne predugo. Onaj trenutak kad budem osjećao da su se stvari poklopile i kad se pojavi netko drugi voljan primiti tu muku na sebe, rado ću se povući, jer bi svakako htio raditi nešto zabavnije od ovog sada. Htio bih da idući anonimni letak bude uperen protiv mog filma.