ZAGREB – Zabranjeno pušenje, bend uz čije su pjesme odrastale generacije na ovim prostorima, ne mora brinuti o prijemu u Zagrebu, što je krcata Tvornica kulture ove subote još jednom pokazala.

Niti trosatna svirka ovog sastava koji se među rijetkima može podičiti dvjema gotovo jednako uspješnim, ali i prilično različitim akvizicijama poteklim od iste jezgre, nije bila dovoljna. „Hoćemo još!“ orilo se Tvornicom i u jedan sat poslije ponoći, dok su vidno iscrpljeni ali zadovoljni članovi benda ispraćeni ovacijama s pozornice.

A „Pušenje“ ko „Pušenje“, njihova filozofija je od ponovnog poslijeratnog okupljanja ostala ista – oni su ovdje samo zbog publike.

Pa kao što su se i okupili ponovno da bi napravili album „Fildžan viška“ poučeni iskustvom jednog koncerta na kojem su shvatili da njihove pjesme ljudima znače puno  više nego što su oni mislili, tako se i na zagrebačkom koncertu nisu razmetali posljednjim albumom nego su odradili prošireni best of.

Bilo je jasno da će to biti takva jedna svirka već na početku, kad su se još u uvodnom dijelu zaredali „Pos’o, kuća, birtija“, „Hadžija ili bos“, “Balada o Pišonji i Žugi“…

Presjek karijere tako je uključivao podjednako stare, predratne hitove kao i one nove, uključivši dakako i pjesme s posljednjeg albuma „Muzej revolucije“. No njih, poput sad već hitova „Modni guru“ i „Tvoja bosa stopala“, bend doživljava tek kao juniore, kako bi rekao Sejo, koji se moraju probiti u seniorsku ekipu.

A u seniorima našla se doista all stars ekipa. „Guzonjin sin“, „Šeki is on the road“, „Karabaja“, „Straža pored Prizrena“, „Zenica blues“… malo se koji ljubitelj „Pušenja“ mogao osjetiti zakinut.

I ako se dva „Pušenja“ – ovo koje smo imali prilike gledati i ono drugo, Neletovo, koje svijetom putuje pod imenom „No Smoking Orchestra“ promovirajući lik i djelo Radovana Karadžića – danas razlikuju kao „Rolling Stones“ i Gypsy Kings“, kako bi opet rekao Sejo, onda nam je tim draže da smo u Zagrebu prisustvovali koncertu ekipe koja ne nosi svoju muziku kao privjesak promašene političke ideje.

 A sve je to zagrebačka publika znala itekako cijeniti, pjevajući od prve do posljednje pjesme u glas s bendom.