Čelnici zemalja članica Europske unije sastali su se u nedjelju u Bruxellesu kako bi pokušali pronaći sveobuhvatno rješenje za dužničku krizu u eurozoni, a nikakve se odluke ne očekuju prije srijede kada će se ponovno sastati čelnici 17 zemalja eurozone.

U nedjelju se održavaju dva summita – sastanak čelnika svih 27 zemalja članica je već započeo, a u popodne će se sastati samo čelnici 17 zemalja koje koriste zajedničku valutu. Na tim sastancima bi se trebale razmotriti sve mogućnosti za izlazak iz krize koja već dvije godine potresa eurozonu, a odluke bi se donijele tek u srijedu na novom sastanku čelnika eurozone.

»Želim ponoviti danas pripremamo odluke za srijedu«, izjavila je po dolasku na summmit njemačka kancelarka Angela Merkel. Ona je dodala da je riječ o tehnički vrlo zahtjevnim pregovorima i da zato »danas ne treba očekivati nikakve odluke«.

Čelnici EU-a imaju pred sobom nekoliko izazova -. očekuje se dogovor o otpisu dijela grčkog duga, jačanje zaštitne moći Europskog fonda za financijsku stabilnost (EFSF) kako bi se spriječilo da se Španjolska i Italija ne pridruže Grčkoj, te dogovor o upravljanju monetarnom unijom. 

Na zadnjem summitu 21. srpnja dogovoreno je da vjerovnici otpišu 21 posto grčkog duga, što se pokazalo nedostatnim, a sada se spominje da bi se vjerovnici trebali odreći polovice svojih potraživanja. O tome će morati postići dogovor s bankama.

Ključna pitanja na koja će na summitu trebati odgovoriti jesu u kolikom će se postotku banke morati odreći potraživanja od Grčke te  na koji način, koristeći »učinak poluge« povećati zaštitnu moć EFSF-a, a da se pritom u njega ne upumpavaju nova sredstva. Oko ta dva pitanja postoje razlike između dvije najjače zemlje članice Njemačke i Francuske, iako se te razlike, prema izjavama njihovih čelnika smanjene nakon niza sastanaka u petak i subotu.

Ministri financija eurozone postigli su u subotu navečer konsenzus oko visine sredstava koje će biti potrebne za dokapitalizaciju banaka – 108 milijardi eura. Taj dogovor trebali bi potvrditi čelnici EU-a. (Hina)

    Iako su još do prije pet-šest dana velika pozitivna očekivanja o povećanju Stabilizacijskog fonda za spas eura, sa 880 na čak 2.000 milijarda eura smirila paniku na europskim i američkim burzama, sukob interesa između Njemačke i Francuske u komponiranju sveobuhvatnog paket-rješenja za dužničku krizu u Grčkoj i u cjelokupnoj eurozoni (u kojoj je 17 od ukupno 27 članica Europske unije) otopio je i umjerenija očekivanja. Povratak pesimizma u svijetu eurobiznisa potaknula je izjava njemačkog ministra financija, Wolfganga Schaeublea, da ne treba previše očekivati od predstojeceg summita Europske unije, jer »mi bismo htjeli dogovoriti sudjelovanje privatnog sektora s bankama, što je – strahovito složeno«. Uz to je Schaeuble iznio i procjenu da se grčka dužnička kriza ne može riješiti bez otpisa duga, koji će morati biti znatno veći od onoga dogovorenog u srpnju, kad su vodeće europske banke pristale otpisati 21 posto grčkog vanjskog duga. 

   Njemačka protiv Francuske

Dodatno je ulje na razbuktalu vatru dolio francuski ministar financija, Francois Baroin, kazavši da je Francuskoj neprihvatljivo odbijanje Europske središnje banke da koristi svoju bilancu, kako bi ojačala europski krizni fond. S druge strane, Njemačka je podržala ideju prema kojoj bi Europski fond za financijsku stabilnost trebao osiguravati dio novih zaduženja zemalja eurozone, koje se nađu u dužničkim problemima, dok Francuska želi da se on preoblikuje u banku, koja bi imala pristup sredstvima Europske središnje banke. 

    I tako, dok Njemačka traži snažno osiguranje Stabilizacijskog fonda, dotle bi Francuska htjela da Europska središnja banka počne tiskati inflatorni novac! 

    Francuskoj je, naime, novac iz tog Fonda za spas eura potreban kako bi stabilizirala vlastite banke, koje su visoko izložene enormnom grčkom dugu. Jer, ako bi Sarkozy »zaražene« francuske banke spašavao samo na račun francuskog državnog proračuna, moglo bi mu se dogoditi da u jeku nove predsjedničke izborne kampanje Francuska izgubi dosadašnju visoku kreditnu sposobnost, što bi posljedično urušilo i sam Stabilizacijski fond za spašavanje eura, pa se u konačnici prelilo i na njemačke državne financije. 

    Da bi Stabilizacijski fond svojom veličinom impresionirao svjetsko financijsko tržište i zajamčio stabilnost cjelokupne eurozone, nužno je da – prema američkom prijedlogu – ne iznosi samo 880 nego bar 2.000 milijardi eura. No, kako četvrtinu novca u taj Fond daje Njemačka, mala je vjerojatnost da bi novo veliko povećanje njezinih obveza prošlo u Bundestagu. Zato i Merkel i Sarkozy zagovaraju veće sudjelovanje privatnih kreditora i banaka u spašavanju Grčke i eurozone, ali svima prihvatljivog rješenja za taj dio operacije – nema.   

Labavljenje odnosa

Svoje duboke rezerve prema prevaljivanju što većeg dijela tereta dužničke krize s državnih financija u Njemačkoj i Francuskoj na velike europske banke izrazio je i Josef Ackermann iz Deutsche Bank. Naposljetku, svim je akterima u spašavanju eurozone još nejasno za kakve se izmjene Lisabonskog ugovora i u kojem izvedivom roku zauzima njemačka kancelarka Merkel: znači li to da bi se iz Bruxellesa ubuduće slalo posebne povjerenike, koji bi upravljali financijama u prezaduženim članicama, ili bi to pretpostavljalo ono što većina u Uniji ne želi – fiskalnu uniju i nadvladu u eurozoni. 

    Nasuprot takvih maksimalističkih prijedloga i preispitivanja, idućih dana će zastupnici u britanskom parlamentu raspravljati o tome treba li zbog dužničke krize u eurozoni organizirati nacionalni referendum o britanskom ostanku u Europskoj uniji, nakon što je više od 100.000 građana potpisalo peticiju tražeći pravo izbora o članstvu u EU-u. Prijedlog nije obvezujući za premijera Davida Camerona, no bude li podržan, izložit će ga pritisku da poštuje volju zastupnika. Velika Britanija posljednji je put održala referendum o Europi 1975. godine, kad je većina glasača podržala članstvo u tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici. Novi prijedlog poziva da se Velikoj Britaniji omogući da bira između ostanka u Europskoj uniji, njezina napuštanja ili pregovora o labavijem odnosu, koji bi se temeljio na slobodnoj trgovini i poslovnoj suradnji.   

Nova recesija

Grčki je parlament prihvatio novi zakon o štednji, koji su zahtijevali glavni vjerovnici, te MMF i EU. Tim paketom mjera Vlada u Ateni planira povećanje poreza, smanjenje plaća za dvadesetak posto i otpuštanje dijela zaposlenih zbog ogromnog javnog duga i recesije koja je pogodila zemlju. Tako bi se plaće u javnom sektoru gotovo prepolovile, u odnosu na razinu od prije dvije godine, kada je izbila dužnička tragedija, te osigurale pretpostavke za odobravanje novog obroka pomoći od MMF-a i Unije u iznosu od osam milijardi eura. 

    U međuvremenu se panika s europskog financijskog tržišta ponovno seli u cjelokupno Unijino gospodarstvo, koje nezadrživo tone u novu recesiju. Prema najnovijim procjenama londonskog Economista i nacionalnih statističkih ureda u Parizu, Berlinu i Rimu, nakon blagog poleta u prvom polugodištu, od sredine ljeta je i eurozona i Unija u novom velikom kočenju, pa se i u Njemačkoj računa s nultim rastom BDP-a u drugom polugodištu. Iz toga se trenda izvodi slika recesijske Europe u 2012. tijekom koje će porast BDP-a u eurozoni iznositi samo 0,6 a u Uniji 0,5 posto, dok će u Grčkoj biti gotovo 20 posto manji nego pretkrizne 2008. godine.