Najduža 43 dana vlasti kojoj je istekao rok

Dok čekamo istek agonije, koja traje od kraja 2009., nije u redu za sve optuživati isključivo HDZ i njegove koalicije suučesnike. Za agoniju koja predugo traje svoj djelić krivice ima i ekipa koja se sprema preuzeti vlast, a to radi temeljitije od sportaša 

    Četrdeset i tri dana, blagi Bože. Još 43 dana do četvrtog prosinca kad bi se trebali održati izbori i kad se konačno više foto galerije po portalima neće puniti slikama premijerke koja otvara trafo-stanice, pleše, jaši drvene konjiće, i, o užasa, govori o tome kako je sredila Hrvatsku i kako će pobijediti na izborima (dobro, ovo posljednje je čak i pomalo duhovito). 

    Četrdeset i tri dana, dakle, još je Hrvatska prisiljena gledati ovu agoniju u kojoj će vlast kojoj je od davnih dana istekao rok trajanja nuditi Potemkinova sela, pričati stupidarije o komunistima, generalima i Franji Tuđmanu, te glumiti kako se Ivo Sanader dogodio nekom drugom. Za to vrijeme, a ima tu skoro punih mjesec i po dana, državna tijela će nastaviti nefunkcionirati i jedna cijela faktička blokada vertikale državne uprave i javnih poduzeća, koja se kupaju u hladnom znoju iscijeđenom čistim strahom, pardon strahovima, od USKOK-a, zviždača u svojim redovima i očekivanih političkih promjena, nastavit će ovu zemlju držati na razmeđi između nastavka recesije ili tavorenja na njenom (trenutnom?) dnu. Jadranka Kosor i njen prethodnik, eto, uspjeli su učiniti da stagnacija ovoj zemlji izgleda kao – korak naprijed.       

Filmske scene 

  Četrdeset i tri dana, dakle, gledat ćemo i daljnju topničku pripremu za rat svih protiv svih koji slijedi u HDZ-u nakon silaska s vlasti. Nervoza koja od tamo isijava je upravo nevjerojatna: na saborskim sjednicama koje bojkotira oporba je svejedno žestoko, jer se, zasad još uz malu zadršku i neimenovanje »drugova koji su odgovorni za idejna skretanja«, praši, recimo, između Gorana Marića, zastupnika HDZ-a i Ivana Šukera, zastupnika iste stranke i bivšeg ministra financija. Marić za saborskim mikrofonom otvoreno priča o sumnji u trgovanje povlaštenim informacijama oko dionica Plive i filmskoj sceni u Ini čiji su zaštitari navodno oružjem pred nekoliko godina otjerali inspekciju carinske uprave. Sve to događalo se dok je na vlasti bio HDZ…   Posljednje ucjene

    A Šeks… Kod njega više nema koristi ni od »šamponiranja« kod premijerke, ni od javnih isprika, saborski potpredsjednik-recidivist je u ratu protiv svih, ovog tjedna protiv dijela medija na koje je nakanio novim Kaznenim zakonom zbog djela sramoćenja (baš će biti zanimljivo vidjeti hoće li Europska komisija izvaditi žuti ili crveni karton). Kad smo već kod Sabora, njegov predsjednik Luka Bebić je odavno odlučio odmjeriti od lakta i premijerki i stranci, pa njegova spremnost na zalaganje kuće za Sanaderovu jamčevinu nikog nije previše začudila.    

    Vonj posvemašnjeg raspada, jasno, pojačali su grozničavi višednevni pokušaji (u Sabor se dovodi i vrlo ozbiljno bolesne zastupnike, a trebat će i ruka zastupnice koja je tek rodila) da se, makar na još desetak dana, održi hipertanka saborska većina, što su, pak, zastupnici nacionalnih manjina, iskoristili za još nekoliko posljednjih političkih ucjena i trgovina s HDZ-om. Osjećaj za tajming i elementarni politički (ne)ukus je, dakle, Pupovcu, Radinu i ekipi koja je, zapravo, i omogućila Sanaderu i HDZ-u vlast nakon izbora 2007. godine (a Jadranki Kosor od srpnja 2009. godine nelegitimno nasljedstvo) i dalje na visokoj razini.       

Račanovska igra

    No, nije u redu danas, dok čekamo istek agonije, koja, zapravo, vrlo jasno traje negdje od kraja 2009. godine (nakon usvajanja krajnje neambicioznog proračuna za 2010.-u, kad je postalo posve jasno da će Vlada Jadranke Kosor zemlju gotovo terminalno zakopati u krizu), za sve optuživati isključivo HDZ i njegove koalicije saučesnike. Za agoniju koja predugo traje svoj djelić krivice ima i ekipa koja se sprema preuzeti vlast, a to radi temeljitije od sportaša koji bitne nastupa ima samo u olimpijskim ciklusima.    

    Kukuriku koalicija, kojoj je, primjerice, samo za prihvaćanje tog naziva trebalo više od dvije godine, imala je u nekoliko situacija priliku dodatno destabilizirati vlast koja se opasno ljuljala. Najočitije od njih bile su u ljeto 2009.-e i u rano proljeće ove godine dok su Zagrebom marširale tisuće građana tražeći odlazak vlasti. No, buduća vlast nije htjela brzati i odabrala je račanovsku igru na sigurno (inače zaštitni znak pokojnog predsjednika SDP-a, ali i osobina koja je najviše izluđivala dobar dio njegovih birača) – daljnji raspad HDZ-a i još uvjerljiviju pobjedu na izborima krajem 2011. godine. Samo, ta njihova igra na sigurno, vrlo je uznemirujuća zbog najmanje dvije stvari – skrivila je još dublji pad zemlje u krizu, a ne obećava baš previše ni u stani-pani situacijama koje će se krenuti redati pred njima već od petog prosinca (jer, dok Hrvatska još grca u svom produžetku prve svjetske krize, vani se već kuha druga, koja bi mogla biti još bolnija i destruktivnija). Milanovićeva cool kampanja, u kojoj ne želi kontrirati HDZ-u ludorijama i prepucavanjima je sjajna stvar i pokazuje koliko je predsjednik SDP-a sazrio od uličnog fajta sa Sanaderom otprije četiri godine. No, kad preuzme Vladu, onda će se on, a ne Jadranka Kosor naći usred uzavrele borbe za opstanak – ne samo svoj, već i cijele zemlje. Tu nikakvo kuliranje više neće pomagati, a bude li odlučan, kao u, recimo, ožujku ove godine, neka mu već počnu pisati govore u kojem će centralno mjesto zauzimati – opravdanja.     Samo neka ne tutne olovku u ruku prgavom stranačkom kolegi Željku Jovanoviću, koji je uspio seksizmom nadmašiti i samog Vladimira Šeksa. Jer, ako je ovaj uvrijedio Gordanu Sobol spominjanjem štange, Jovanović je napravio još i goru »osobnu« kad je za slogan »J.K. is o.k.«, ustvrdio kako je »dobar za bivšu prvu pratilju miss Pakraca«. Jedan Šeks, naime, odlazi u ligu za ostanak za šest tjedana. Slična retorika nove vlasti sigurno nikom ne treba.  

  Još, dakle, 43 dana. A vrijeme kao da se zaustavilo…