Žarko Radić: Mogao sam predlagati, ali ne i donositi odluke

Ne mogu reći da sam u svakom pogledu zadovoljan učinjenim u Hrvatskoj drami, ali nisam ni nezadovoljan. Činjenica je da ravnatelj umjetničke grane nijednu odluku ne donosi sam, nego je intendant taj koji na to ima pravo. Ponekad me to zasmetalo, ali sve u svemu mislim da je to bio zanimljiv period riječkog kazališta

Nakon šest godina provedenih u Rijeci, gdje je od 2005. godine bio član ansambla a zatim i ravnatelj Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca, Žarko Radić početkom studenoga trebao bi prijeći u HNK Split. Početkom travnja ove godine intendantica Nada Matošević Orešković smijenila ga je s mjesta ravnatelja Hrvatske drame, ali je i dalje mogao nastaviti raditi kao glumac u riječkom kazalištu. Tada se u kazališnim kuloarima govorilo o njegovim napetim odnosima s intendanticom. Na kraju, Radić je prihvatio ponudu splitskog HNK-a i uskoro se vraća u svoj rodni Split.

   Što vas je motiviralo da iz riječkog kazališta odete u splitsko?

   – Odgovor bi se ukratko mogao sažeti u tome da mi je iz raznih razloga postalo malo tijesno i zato sam odlučio otići iz riječkog kazališta. Osim toga, po prirodi sam osoba kojoj je izazov odlazak u novu sredinu. Split je sada za mene nova-stara sredina.

   Kad sam se 2000. godine vratio iz Amerike i bio u Splitu pet godina, Mani Gotovac zvala me da dođem u Rijeku. Promjena sredine uvijek donosi nove ljude i neku drugačiju energiju. To je poticajno, jer se u novoj sredini ne možete uspavati.

Sve tri aktualne domaće televizijske serije odvijaju se u Dalmaciji. Kako to tumačite?

– Postoje neke indikacije zašto je to tako. »Lozu« su počeli spominjati još prije četiri godine. Razgovaralo se s oba studija i došli su do zaključka da je od klaustrofobičnih prostora velegrada mnogo bolji ambijent za telenovele Dalmacija, odnosno prostor uz more. Mislim da je to dobro, jer ne bi sve što radimo trebalo biti vezano uz Zagreb.

Međutim, zašto nema Rijeke, Istre…? Pa i mi smo na moru.

– Ja bih isto volio da se radnja odvija u Rijeci ili Istri, ali je recimo u slučaju »Loze« pisac teksta Vlado Bulić, čovjek iz Dalmacije. Ako netko napiše nešto zanimljivo i kvalitetno vezano uz Rijeku, zašto ne. Mislim da BBC ima u programu da mora regionalno djelovati i imati zastupljene sve regije, što je dobro.

   S druge strane, vjerojatno nitko ne ide tako lako iz sredine u kojoj se na neki način etablirao i upoznao ljude. U Rijeci imam predivne prijatelje i cijelu neophodnu infrastrukturu koja omogućava ugodan osjećaj življenja u nekom gradu. Što se tiče rada u kazalištu, bilo je nekih lijepih predstava. Na primjer »Amadeus«, za kojega mislim da je izuzetno značajna predstava i sigurno jedna od najboljih predstava posljednjih desetak godina u Hrvatskoj. Nažalost, nismo je uspjeli puno igrati jer je tehnički bila dosta zahtjevna. Tomi Janežič režirao je i »Crnca«, što je također velika predstava. Bio sam jako zadovoljan i svojim poslom u predstavi »Galeb«.   

Nedostaje glumaca

Kao ravnatelj Hrvatske drame na neki sam način ispratio »Turbofolk«, predstavu koja je dobila mnoge nagrade i bila na brojnim gostovanjima, između ostalog u Berlinu, Budimpešti i Beču. Bilo je nekih ozbiljnih poslova u ovih prethodnih sedam godina, ako računam i »Gloriju« u riječkom HKD Teatru.

   Bili ste ravnatelj Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca. Koliko ste zadovoljni učinjenim i u kojoj ste mjeri uopće imali slobodne ruke u vođenju Hrvatske drame i kreiranju repertoara?

   – Meni je posao ravnatelja Hrvatske drame bio izazov. Dugo se bavim ovim poslom. Prije točno četrdeset godina imao sam prvu glavnu ulogu na filmu i prvu ulogu u profesionalnom kazalištu, ali se svo to vrijeme nisam mnogo bavio organizacijskim pitanjima kazališta. Zato mi je bilo zanimljivo upoznati i taj aspekt rada u teatru.  

Ne mogu reći da sam u svakom pogledu zadovoljan učinjenim u Hrvatskoj drami, ali nisam ni nezadovoljan. Pokušao sam najbolje što sam mogao. Činjenica je da ravnatelj umjetničke grane prema normativnim aktima kazališta nijednu odluku ne donosi sam, nego je intendant taj koji na to ima pravo. Moja je dužnost bila predlaganje programa, ali nisam mogao sam donositi odluke. Ponekad me to zasmetalo, ali sve u svemu kad se osvrnem na to razdoblje mislim da je to bio zanimljiv period riječkog kazališta. Da je moglo biti bolje, vjerojatno jest, ali je moglo biti i lošije.

   Što niste uspjeli realizirati?

   – Budući da nama u Rijeci književnik Mirko Kovač živi praktički na dohvat ruke, imao sam ideju da on i Vito Taufer naprave jedan projekt, ali nažalost nismo uspjeli. Drago mi je, recimo, da nam je Luko Paljetak napravio novi prijevod »Maskarade« Ljermontova. Mislim da je Luko naš najbolji živući pjesnik i da smo s njegovim izuzetnim prijevodom napravili nešto važno za povijest kazališta. Ono što bi još trebalo učiniti je dovođenje barem dva mlada glumca u ansambl Hrvatske drame. To je, naravno, vezano za sredstva, a trenutačno živimo teško razdoblje u kojemu novac manjka u svim segmentima.

   Uspjeli smo, primjerice, dovesti tri mlađe glumice – Jelenu Lopatić, Tanju Smoje i Anastaziju Balaž Lečić, koje igraju dobro, mnogo i predano, ali nedostaje još dvoje mladih glumaca. Mislim da nijedno kazalište ne može funkcionirati najbolje bez svesrdne podrške šire zajednice. Da bismo privukli nekog mladog glumca, trebalo bi mu omogućiti da može normalno živjeti.   

»Loza« nije banalna

Je li vam uloga u predstavi »Baba Jaga je snijela jaje« zadnja u riječkom HNK-u? 

  – Za sada je, ali ću igrati u nekim reprizama. No, nikad se ne zna što život nosi.

   A »Mirisi, zlato i tamjan«?

   – U »Mirisima« bih i dalje glumio s velikim zadovoljstvom. To je kultna predstava, jedna od onih koje ljudi dolaze pogledati po nekoliko puta. Bila bi šteta da ne ide dalje, što je opet vezano uz financije. Volio bih da se »Mirisi« ne ugase i dožive barem desetu godišnjicu izvođenja.

   Na malim ekranima upravo vas gledamo u novoj dramskoj seriji »Loza«, za koju tvrde da se izdvaja visokom produkcijskom kvalitetom.

   – Siguran sam da je to tako, jer se tijekom ovih četrdeset godina rada nikad tako dobro nisam osjećao na nekom snimanju kao na snimanju »Loze«. Organizacija rada na filmu i televiziji takva je da je svima stalo da što prije i što bolje obave posao. U tom smislu imali smo sjajne producente, nove i mlade, koji su dokazali da im nije cilj samo zaraditi novac nego i napraviti dobar projekt, što nije čest slučaj.

   Imali smo i dva mlada redatelja, Gorana Rukavinu i Darija Pleića. Prvi put sam s njima radio. Mladi su, vrlo talentirani, pametni i rade s puno strpljenja i takta. Tu je i jako dobro posložena glumačka ekipa, a i tehnički dio ekipe izvrsno je funkcionirao. Radili smo tri mjeseca bez da je pala ružna riječ. Snimanje je proteklo u fenomenalno dobroj atmosferi jer smo svi imali svijest o tome da radimo nešto što nije svakodnevno i banalno. Zaželjeli smo se sudjelovanja u takvom projektu, pa smo svi dodatno davali sebe da bi serija uspjela.

   Moram spomenuti i stanovnike Zlarina i sam otok. Svi smo se brzo udomaćili. Cijela serija pravljena je tako da se približi filmskoj produkciji, što je danas svjetski trend. Za razliku od »Vile Marije« gdje smo radili jednu epizodu dnevno, sad nam je za jednu epizodu trebalo pet dana. U usporedbi s time, jedna epizoda »Velog mista« snimala se 23 dana. Danas se radi brže i jeftinije. U okviru optimalnih uvjeta pokušava se napraviti što bolji posao.

   Možete li usporediti produkcijske uvjete »Kapelskih kresova« i uvjete u kojima se snimala »Loza«?

   – Vezano uz »Kapelske kresove« postoji zanimljiva priča. Prije njih bili su »Otpisani« koje je snimao Beograd. To je bio državni projekt i koštao je jako puno. Budući da je serija dobro prošla, počeli su pripremati nastavak »Povratak otpisanih«. Onda su zaključili da nema smisla da se u Beogradu rade dva tako velika projekta te da bi u Hrvatskoj trebalo napraviti jedan veliki projekt. Zato su se počeli snimati »Kapelski kresovi« iza kojih je stala država. Dakle, nije bilo moguće da zbog nedostatka novaca radiš kompromise. Takvi uvjeti nisu uvijek rađali plodom, niti su bili garancija da će projekt biti dobar i zanimljiv, ali je razlika bila u produkcijskom smislu.   

Riječki prijatelji

Sve veći broj vaših kolega glumi u »sapunicama«. Koji je glavni razlog – dobri honorari, veća pozornost ili ima tu i glumačkog izazova?

   – Po mom mišljenju dva su osnovna razloga. Kao prvo, glumci idu za time da budu viđeni i da pokažu kako rade, a drugi bitan razlog je novac. Nažalost, u ovom potrošačkom društvu svi se mjerimo krivo, prema onome kako funkcioniramo. Naravno da postoji i profesionalni izazov. Kod snimanja telenovela nema procesa koji je inače potreban glumcu da savlada ulogu. Sve je brzo, instant, i tko tu uspije nešto napraviti vrijedan je pažnje.

   Hoće li vam nedostajati Rijeka i ljudi s kojima ste se ovdje družili?

   – Smatram da je nemoguće imati više od dva ili tri prava prijatelja. Ali ja u Rijeci imam barem trideset ljudi koji će mi nedostajati i za koje držim da su mi prijatelji na koje mogu računati i da oni mogu računati na mene. Naravno da će mi nedostajati, ali Hrvatska nije tako velika i sigurno ćemo se susretati. Nakon nekog vremena lijepo je ponovno sresti neke ljude. Razveselim se ja njima, ali i oni meni. To ti nijedna recesija ne može oduzeti. Riječ je o velikom bogatstvu i stvarno sam zahvalan na tome.