Glazba ima moć, može nas nagnati da plačemo, smijemo se, oplemenjuje nas, potiče nas da se prisjetimo voljenih osoba, živih i onih koje nisu žive, donosi poveznicu s našim djetinjstvom, s mirisima koji nas podsjećaju na posebne trenutke...
Nastupima što ih je održao 12. listopada solo te sinoć uz Zagrebačku filharmoniju, na festivalu Jazz.hr/jesen u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i KD »Lisinski« te Zagrebačke filharmonije, dominikanski pijanist i skladatelj Michel Camilo oduševio je publiku, potvrdivši status velike zvijezde jazz i klasične glazbe. U razgovoru za »Novi list« govorio je s jednakim uzbuđenjem, srčanoću i zanosom kakvim svira svoju glazbu.
Kako spajate sve te različite stilove i utjecaje iz cjelokupne tradicije jazza?
Glazba ima moć
U vašem se sviranju osjeća utjecaj klasične glazbe. Kako ona oblikuje vaš stil?
– Ona je dio mene. Klasično sam obrazovan glazbenik. Samo u Dominikanskoj Republici klasičnu sam glazbu učio 13 godina, a u New Yorku sam studirao još četiri godine. Zašto bih to negirao samo zato što želim biti jazz svirač? Tada ne bih bio iskren prema svojoj publici. Želim da ljudi znaju tko sam, odakle dolazim, kakva je moja naobrazba, kakvo je moje srce i duša…
U izvedbama ima mnogo iznenađenja, primjerice u mnogobrojnim »lažnim« završecima nakon kojih krećete u još uzbudljivije pasaže. Zašto volite pružati nešto neočekivano?
– To je svrha glazbe. Ona je odraz naših osjećaja, životnih iskustava i posebnih životnih trenutaka. Mi ih samo pretvaramo u zvukove, melodije, harmonije, ritmove. Da u životu postoji samo jedan osjećaj bilo bi dosadno. Život se zasniva na oprečnostima. Glazba ima moć, može nas nagnati da plačemo, smijemo se, oplemenjuje nas, potiče nas da se prisjetimo voljenih osoba, živih i onih koje nisu žive, donosi poveznicu s našim djetinjstvom, s mirisima koji nas podsjećaju na posebne trenutke…
Jednu sam skladbu napisao dok sam sjedio na željezničkoj postaji. Slušao smo kako se vlak približava, a njegov me ritam nadahnuo da osmislim novi beat. Sve je stvar opažanja, pogleda na život. Glazbu možemo povezati s bilo čime. Velika zelena polja – to je glazba! Stvar je u tome kako gledamo na život. Za mene glazba je u svemu.
U vašem nastupu osjeća se i poznavanje sviranja udaraljki koje ste također učili. Kako su to znanje i vještina važni za vaš pristup sviranju glasovira?
– Zaboravlja se da je glasovir udaraljkaško glazbalo. Glasovir je pun batića – ima ih 88. Možete svirati legato, svirati predivnu melodiju, ali nije sve samo u tome. Zašto ne koristiti sve mogućnosti koje glazbalo pruža? To sam naučio još kao šesnaestogodišnjak, svirajući s Nacionalnim simfonijskim orkestrom.
Kako to da ste tako mlad pozvani da svirate u simfonijskom orkestru?
– Bila je to prekretnica u mojem životu. Moja je obitelj željela da postanem liječnik i bio sam na najboljem putu da ostvarim njihovu želju. Bio sam jedan od trojice najboljih na prijemnom ispitu. Bila je to teška odluka – napustiti medicinu i svoje srce predati glazbi.
Bog klavira
Kako ste otkrili i zavoljeli jazz?
– Obožavam jazz. Za mene je sviranje jazza ostvarenje svih mojih snova. Kad odrastate na Karibima, obično slušate populanu latino glazbu. Zato sam morao učiniti velik napor kako bih učio o jazzu. Nije bilo lako pronaći jazz ploče. Zavolio sam ga kad sam putem radija čuo Arta Tatuma. Za mene je to bio blagoslov – prvi put slušati jazz u izvedbi najvećeg jazz pijanista svih vremena, i to u solo izvedbi skladbe »Tea For Two«. Neizmjerno mi se svidjela i još uvijek ju proučavam pokušavajući dokučiti njegov genij. Bio je Bog klavira. Nevjerojatna vještina, nevjerojatan harmonijski koncept, nevjerojatna fleksibilnost i nevjerojatna tehnika.
Što je jazz?
– Jazz je način života! Ne događa se samo na pozornici. Svakodnevne improvizacije, potraga za novim, istraživanje novih zamisli! Kad čujem nekoga tko izvrsno svira to me nadahnjuje da i ja učinim nešto, ali na drukčiji način. Potakne me da kreiram duh.
Potpuno razumijem zašto su Horowitz i Rahmanjinov toliko puta dolazili na njegove nastupe. Rahmanjinov je Tatuma nazivao najvećim pijanistom svih vremena. Bio je potpuno u pravu. Vjerujem da su se obojica – Horowitz i Rahmanjinov – nadahnjivali onime što je Tatum činio jer je svirao glasovir vlastitom tehnikom koju nazivamo »tehnikom ispruženih prstiju«. Pogledate li snimke Horowitzovih nastupa vidjet ćete da je i on ponekad svirao tom tehnikom. Tako je svirao i Rahmanjinov.
Zaprepastio sam kad sam to vidio. Kako je moguće ostvariti takav zvuk svirajući glasovir ispruženim prstima?! Tek kad sam to uistinu vidio na snimkama, uvjerio sam se da je to moguće. Tatum je ponekad svirao samo s tri prsta što je bio njegov zaštitni znak. Osim toga, bio je potpuno slijep na desno oko, a devedeset posto na lijevo. Razumijem o čemu se radi jer sam vježbao na isti način.
Prelazak u više sfere
Dok sam studirao na Juilliardu tamo je radila profesorica koja je uvijek od studenata tražila da sviraju zatvorenih očiju. Postoji razlog za to. Kad zatvorite oči tih osamdeset i osam tipki postaju poput trideset tipki. Kad zatvorite oči klavijatura se više ne doima tako velikom. Na taj način svirač razvija vještinu jednostavnog pronalaženja bilo koje tipke na klavijaturi. Vježbate li zatvorenih očiju stječete samopouzdanje. Morate ostvariti slobodu. Sve se svodi na slobodu, kreiranje ekspresije.
Oslobađanjem od opterećenosti tehnikom omogućujete da se razvija kreativnost, da se počne ostvarivati čarolija. Tad se nadahnuće može realizirati tisuću posto, jer tada možete razmišljati o drugim elementima koji oplemenjuju vašu svirku – o zvuku, teksturama, suprotnostima, zamislima, osjećajima… Tada ništa drugo nije važno. Naprotiv, omogućena je sloboda izražavanja.
Studenti me pitaju: »Kako ću postići da sviram tako brzo kao vi?« To je krivo pitanje. Pitanje je kako ću kroz glazbalo izraziti svoj duh i to podijeliti s publikom. Kad sviram ne razmišljam o tehnici, nego o ljepoti melodije, njezinom oblikovanju, o tome kako ljude potaknuti da se dobro osjećaju. Želim se povezati s najdubljom prirodom ljudskoga bića, dijeliti svoje srce s drugima. U tome je bit glazbe – prelazak u više sfere!
Klasičari slobodnog duha
Tek tada nastaje umjetnost!
– Postoji razlika između glazbenika i umjetnika. Glazbenik svira note, a umjetnik ono što je iza nota. Umjetnik prenosi poruku. Glazbenici sviraju note koje su napisane na papiru i to je cool, ali to ne dira ničije osjećaje. Možete svirati korektno, no to je dosadno. Horowitz je bio poznat po tome što je svirao krive note. Kritičari su ga zbog toga mrzili, ali on za to nije mario. No, mario je o formi, oblikovanju sonate ili končerta, o tome kako će publiku povezati s glazbom.
Rubinstein je bio poznat po tome što nije vježbao dok nije navršio dvadeset i petu. Bio je ženskar, visio je po barovima, opijao se, uživao u životu. Paganini je putovao Europom i tulumario. Mozart je bio pravi partijaner. U tome je bit glazbe – tu glazba živi. Otuda glazba izvire. Danas sve to žele prikazati jako ozbiljnim. Ne, tako ne stoje stvari. Oni su bili slobodna duha. Isto je s jazzistima. Dizzy Gillespie je bio poznat po zbijanju šala iako je bio jako ozbiljan u pogledu jazza.
