Uplatiti listić lota prvi je uvjet da se možete nadati dobitku. Slavenu Biliću i hrvatskim reprezentativcima uplata je pobjeda nad Latvijom. Ne sumnjamo, bez obzira na to što nismo više u situaciji – bahatiti se!

A onda je sve u rukama Gruzijaca, oni će vrtiti kuglice s brojevima. Možda nas počaste, zaustave Grke. Ako su mogli nas dobiti… Bez obzira na to što su, definitivno, Grci mudriji od naših nogometaša.

Danas je utakmica, zaboravimo barem na jedan dan orgijanje (medijsko) oko Bilićeva nasljednika. Tko i kada ga treba naslijediti. Na leđa smo mu natovarili toliko grijeha da bi nakon ispovijedanja tri dana morao moliti. Kakva pokora. Bilića su, naime, »ubili« i oni koji su ga bezrazložno veličali u trenucima kada ga je trebalo poslati u povijest. Kada su u pitanju interesi (osobni), i gnjev nacije (poslije pirejskih 0-2), nema tog izbornika kojega neće svi gurati na lomaču.

Ako je trenerski posao ispravljanje grešaka do – ostavke (smjene), onda je Bilić pridonio sveopćem kaosu i traženju njegova skalpa. Reprezentacija nas, naime, nije oduševila u dosadašnjim utakmicama, nije stvorila svoj prepoznatljiv stil, do Pireja sve je bilo zamotano u celofan rezultata. Znamo da su vješala uvijek podmazana i čekaju gubitnika.

Zato Riječani, večeras ne pucajte u Slavena Bilića i naše reprezentativce. Blagdan je, bez obzira na sve, zaplješćimo genijalcu Modriću, arhitetku Kranjčaru, terrieru Vukojeviću… I oni imaju dušu koja suzi zbog pirejske sramote. A, donijeli su nam dosta radosti. Treba nam pobjeda od nekoliko golova razlike da bi se nadali izravnom plasmanu (kao najbolji drugi), ako se poklope ostali rezultati, ili Grci izgube od Gruzije… Nada umire posljednja. Sve je moguće, nije kao guranje brodskog užeta u ušicu igle. Ono što smo propustili otišlo je u vjetar, vrijeđanje i plakanje ne pomaže.

U jedanaestoj utakmici, nakon 21 godine od prve utakmice (Hrvatska – Rumunjska 2-0, 22. prosinca 1990., strijelci Cico Kranjčar i Bogdan), Kantrida ima priliku ugostiti predstavu koja nešto znači. Prvu službenu utakmicu naše reprezentacije (nikada nije gostovala Jugoslavija!), u godini kada HNK Rijeka obilježava 85 godina postojanja (Fiumana, kao preteča) i 65 novije povijesti (Kvarner, a od 1954. Rijeka).

Uživajmo i zabavimo se podržavajući Bilića i »vatrene kockaste«. Rijeka je uvijek bila grad ljubavi, veselila se gostovanju reprezentacije. U jedanaest dosadašnjih utakmica samo je jednom remizirala, nikad izgubila.

Valja zajedno pobijediti Latviju, pa dalje što bude. S raspletom, odnosno sudbinom izbornika Bilića, u konačnici i igrača.

Neka riječka predstava bude jamstvo da imamo šanse u dodatnim kvalifikacijama za Euro, da smo dignuli glavu ponosa.