RIJEKA  Mobiteli su čudesna sprava (istina, ne uvijek…), pronađete čovjeka u sekundi. Jasno, ako imate broj, a pozvani se javlja i na nepoznate brojeve. Ivo Ištuk, novi trener »Rijeke«, prošle sezone za kormilom »Širokog Brijega« (sada je tamo Branko Karačić), živi u Sarajevu.

Kada put Rijeke?

– Danas  ću biti na prijateljskom ogledu s »Pomorcem« u Kostreni.

Bili ste prvak države sa »Širokim Brijegom« i »Brotnjom«, gdje je bilo i Riječana, a pomoćnik je bio Marijo Tot?

– I sa Bosnom iz Visokog. Bio sam i u A selekciji s Muzurovićem. U »Brotnju« je kondicijski trener bio Mile Rončević, fizioterapeut Bruno Greblički. Kako su došli do mene? Pa ne znam. Imao sam kontakt s Milenkovićem. I ranije s pokojnim Mladenom Romićem. Jednom smo gostovali na   Kantridi, odigrali 1:1. Nema  nepoznanica. Svi se znamo. Nisam pitao kako su došli do mene. Bitnije je moje čvrsto uvjerenje da mogu puno napraviti. Imam znanja i iskustva. Travnjak je jedina istina, sve drugo su priče.

Kada ste gledali »Rijeku«?

– Ne pamtim, ali pratim hrvatsku ligu. Ima dosta igrača koje sam trenirao. U Splitu su petorica. Salčinovića sam trenirao u »Čeliku«. Zbog njega sam pratio »Rijeku«, rezultate, kako igra… U Bosni je dosta veliko zanimanje za hrvatsku ligu.

Raspitao sam se, kažu da volite napadački nogomet?

–  Nogomet je igra u kojem je rezultat jedino mjerilo. Svi govore o napadačkoj igri, ali u svakom napadu treba se dobro i braniti, osigurati od udara groma, kontranapada. Moji su postulati jednostavni, puno discipline, odgovornosti i što je najvažnije – puno igre!  Napad bez igre je  stihija.

Bitan je posjed lopte?

–  Apsolutno. Iza Dinama, donekle Hajduka, nema momčadi u HNL-u koje bi Rijeku mogle natjerati da se panično brani. Publika mora uživati, dolaziti na utakmice, a to ćemo ostvariti samo ako budemo imali igru. U protivnom nema ni bodova ni zabave. Rijeka je treći klub u HNL-u, apetiti su  veliki. Nije dovoljno kazati – borit ćemo se. Treba znati igrati.

Preferirani ustav igre?

–  Sustav određuju igrači i moda u svjetskom nogometu. Većina klubova igra u formaciji 4-2-3-1, nije velika razlika od onog osnovnog, 4-4-2. Kao ni od taktike iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada su u »Veležu« Tuce i Vukoje,  odnosno Topić i Kajtaz, igrali krila, a Duško Bajević jedinu klasičnu špicu. Kasnije Kodro i Jurić. Kao model igre. Tri kvalitetna igrača prema naprijed i fina vezna linija.

Četvorka u zadnjoj liniji?

–  Da, mada bih rado na to složio,  4-3-3, ali naši nogometaši nisu pripremljeni za takav sustav, nisu obučeni. Škole proizvode igrače za one osnovne rasporede.

Trenerski uzor?

–  Imao sam sreće surađivati s pokojnim Bićom Mladinićem,  slušati ga  kada je bio savjetnik  »Zagreba«. Nakon dosta razgovora o nogometu njegova mi je filozofija postala vodilja kroz trenersku karijeru. Otvorio mi je oči. Tada je naglašavao da je posjed lopte veoma bitan, poslije je bilo, oduzmi loptu, ali sve se vratilo na njegova razmišljanja. Koja su sada i moja. Bez obzira na »Barcelonu«, oni su drugi svijet.

Igru nije lako stvoriti?

– Za posjed lopte, finu glazbu, treba određeni kontinuitet igrača, da su duže zajedno. Kod nas je to teško, igrači se nastoje što prije  unovčiti. Klubovi i igrači. Puno se mijenja i onda dolazi do problema.

Netko mi je rekao da ste vi »bosanski Katalinić«, miran, uvijek sabran. I bili ste vratar?

–  Je, bio sam vratar. U »Troglavu« iz Livna, pa »Bosni« iz Visokog, probao sam i u Zagrebu, ali nisam uspio… Vjerujem da ću biti puno bolje sreće kao trener na Kantridi!