Gradovi Rijeka i Trst ovih su dana potpisivanjem sporazuma i službeno postali gradovi prijatelji, dok skup o arhitekturi i umjetnosti ovih dvaju gradova predstavlja prvi korak prema produbljavanju suradnje na kulturnom, znanstvenom i drugim planovima. 

    Podsjećajući da su povijest, kultura i razvojni planovi bitne poveznice Rijeke i Trsta, riječki gradonačelnik Vojko Obersnel istaknuo je da je prijelaz iz 19. u 20. stoljeće poticajna tema za brojne znanstvene spoznaje i rasprave. 

    – Riječ je o razdoblju u kojemu su se ovi gradovi najintenzivnije razvijali i dobili izgled koji i danas imaju. Kad je u pitanju vizualni identitet Rijeke i Trsta, gospodarski i ekonomski razvoj odražava se na njihovu arhitekturu – kazao je Obersnel. 

   Pluralizam arhitektonskih jezika

Skup su osmislili pročelnici konzervatorskih odjela u Trstu i Rijeci, Luca Caburlotto i Željko Bistrović. Radi se o skupu koji bi trebao postati tradicionalan, a održavao bi se izmjenično u Rijeci i u Trstu. Već sljedeće godine tema bi bila riječka i tršćanska luka, dok bi se 2013. godine, u kontekstu ulaska Hrvatske u Europsku uniju, govorilo o povijesti konzervatorstva i zakonodavstvu na tom području. Ovom prilikom rektor Sveučilišta u Rijeci Pero Lučin naglasio je da su i sveučilišta Rijeke i Trsta odlučila intenzivirati suradnju, a spomenuo je i formiranje studija arhitekture i urbanizma u Rijeci. 

 

  Prvo predavanje pod nazivom »Italija i riječka arhitektura u dualističkom periodu« održao je Guido Zucconi, koji je na primjerima arhitekture neoklasicizma i secesije u Rijeci govorio o talijanskim utjecajima, arhitektima poput Emilija Ambrosinija i Giacoma Zammattija, te pluralizmu arhitektonskih jezika. Zucconi je usporedio tadašnju Rijeku i Sušak, koji su bili administrativno različiti, ali im je arhitektura slična. 

   Konzervatori i boje

O tršćanskom eklekticizmu govorila je Rossella Fabiani, a kao primjere navela je Palazzo Gopcevich, dvorac Miramare i Palazzo Revoltella. Vrlo zanimljivo bilo je izlaganje Radovana Oštrića iz Konzervatorskog odjela u Rijeci koji je na nizu primjera pokazao kako su izvorno monokromna pročelja historicističkih palača u Rijeci prilikom obnove dobila razne boje. Neki od takvih primjera su Palača Jadran, zgrada HNK Ivana pl. Zajca, Filodrammatica… 

    – Vezano uz ovaj problem možemo se pitati tko određuje boje? Određuje ih nadležni konzervator, što je praksa koja je zaživjela i propisana je zakonom. Međutim, pridajući starim zdanjima šarene palete živih boja zanemarili smo jedno od osnovnih načela konzervatorske struke, a to je poštivanje originala. Naime, historicističke fasade izvorno su računale na likovne efekte svjetla i sjene, a ne na kolorizam. Takve zgrade u Rijeci i Opatiji u 90 posto slučajeva bile su monokromne, što je bila promišljena estetika – osvrnuo se Oštrić. 

    Na programu skupa bilo je i izlaganje Diane Barillari o arhitekturi Trsta u kojoj se susreću i konfrontiraju Mitteleuropa i Mediteran, a na tršćansku arhitekturu s početka 20. stoljeća osvrnula se Federica Rovello. Izlaganje Julije Lozzi-Barković bilo je posvećeno arhitekturi secesije u Rijeci. Tema izlaganja Alessandre Marin bio je regulacijski plan Trsta Paola Grassija, dok je Olga Magaš izlagala o Grassijevu urbanističkom planu Rijeke. Dekoracije u Trstu tema je Massima De Grassija, a Igor Žic govorio je o dekorativnom slikarstvu u Rijeci. 

   Tko bolje skrbi?

O monumentalnim grobljima u Trstu i Rijeci izlagali su Luca Bellocchi i Daina Glavočić, a Gordana Sobota-Matejčić o povijesnoj urbanoj opremi s početka 20. stoljeća u Rijeci. Arhitekt Bruno Slocovich tema je Nicolette Brunori, a Giacomu Zammattiju posvećeno je izlaganje Rosselle Scopas. Ervin Dubrović izlagao je o impresionistima u Rijeci i na Kvarneru, Paolo Luigi Grassi o obitelji Grassi, a tema Berislava Valušeka bila je »Historicizam, secesija, moderna«. 

    Gledajući primjere arhitekture u Rijeci i Trstu krajem 19. i početkom 20. stoljeća, nametnulo se pitanje tko bolje skrbi o baštini? Sudionici skupa nisu se posebno bavili ovom temom, ali smo doznali da je Trst posljednjih godina dosta ulagao u obnovu zgrada, da se o tome vodi briga, ali da sve ipak najviše ovisi o financijskim mogućnostima, a još i više o svijesti da arhitektonsku baštinu treba čuvati. Prilikom obnove vodi se računa o tome da se poštuje izvornik, uključivši i to da se na stara zdanja ne stavljaju aluminijski dijelovi i slično. 

    Podsjetimo i da postoji međunarodni komitet Docomomo koji se bavi valorizacijom, zaštitom i konzervacijom moderne arhitekture 20. stoljeća. U novije vrijeme u svijetu se promovira novi pristup na planu konzervacije i restauracije arhitekture, koji je zapravo usmjeren na prevenciju i ide za tim da se kontinuiranim ulaganjem u održavanje zgrada spriječi njihovo propadanje. Takav pristup prije svega podrazumijeva edukaciju vlasnika i korisnika zgrada, a onda i njihov aktivan, partnerski odnos s gradskim strukturama, konzervatorima i stručnim savjetodavnim tijelima. Možda je to jedan od puteva i za Rijeku, jer stručnjaci upozoravaju da nam je secesijska baština prepuštena zubu vremena.