Mike Haid: Ne želim biti uhvaćen sa spuštenim hlačama

Lakše mi je biti bubnjar, u novinarstvu ima puno posla, puno sati pripremanja, istraživanja, proučavanja umjetnika s kojima ćete pričati kako biste bili sigurni da ćete zvučiti inteligentno i razumjeti njihovu pozadinu

Iza sebe ima 35 godina bubnjarske karijere i još 15 godina novinarske. U početku je Mike Haid pisao za Downbeat, Jazz Times, Music Connection iz Los Angelesa, Mix Magazine, a danas je jedno od pera specijaliziranog časopisa za bubnjare Modern Drummer koji sponzorira East Meets West Croatia Drum Camp u Grožnjanu gdje se već treće ljeto pojavio kao specijalizirani novinar koji prati cijeli događaj, ali i kao predavač. Dok sa sudionicima ovog bubnjarskog kampa obično pričamo o glazbi, s Haidom smo iskoristili priliku da razgovaramo prvenstveno o novinarstvu.

Je li lakše biti bubnjar ili novinar?

– Iskreno, lakše mi je biti bubnjar jer se time bavim gotovo dvostruko duže nego novinarstvom. U novinarstvu ima puno posla i mislim da mnogi to ne shvaćaju. Na neki je način slično kao i biti glazbenik jer ljudi misle da se bavite uzbudljivim poslom u kojem možete pričati s mnogim poznatim ljudima. Da, to je istina, ali istovremeno, tu je puno sati pripremanja intervjua, istraživanja, proučavanja umjetnika s kojima ćete pričati kako biste bili sigurni da ćete zvučiti inteligentno i razumjeti njihovu pozadinu. To je samo pripremni rad, prije nego što intervju uopće počne, a tijekom razgovora morate voditi računa da pokrijete sve teme koje su najvažnije za čitatelja, a i samog umjetnika.Koliko dugo se pripremate za intervjue?

– Ovisi o glazbenicima. Neke poznam jako dobro, znam njihovu povijest, a neke ne poznam uopće, pa tada pripreme traju duže, moram slušati njihovu glazbu, proučiti njihov životopis. Volim intervjuirati umjetnike koje poznam jer mi je to uzbudljivije s obzirom na to da sam i sam takoreći fan nekih od njih, a i pomaže mi ako od nekog od njih kao bubnjar želim bolje upoznati i doznati što rade. Vrlo sam organizirana osoba i ne želim, kako u Americi kažemo, biti uhvaćen sa spuštenim hlačama. Još jedan važan element u novinarstvu je biti dobar slušač, osjetljiv, društven.

Koji je vam je bio najteži intervju?

– To je barem lako – onaj s Robertom Frippom. On je takav intelektualac i tako dubok u svojim idejama da je bilo teško ostati na njegovoj razini razmišljanja. Sjećam se najneugodnijeg dijela tog razgovora koji smo vodili u kući Adriana Belewa u Nashvilleu dok su King Crimson imali probu. Robert je ljubazno dopustio da s njim napravim intervju jer ne daje intervjue ljudima koje ne pozna i to mora biti licem u lice, ne telefonski. Osjećao sam se vrlo privilegirano, to je bila životna prilika. Mislio sam da ćemo malo popričati prije samog intervjua, ali čim smo sjeli, on je bio spreman. Ali ja nisam. Mislio sam da ćemo malo čavrljati, a on je krenuo sa svojim dubokim, intelektualnim diskursom, a da nisam ni uključio diktafon. Nisam htio biti nepristojan i prekinuti ga pa sam pričekao da završi i upitao: »Roberte, žao mi je, nisam uključio diktafon, možemo li krenuti ispočetka?«. A on je odgovorio: »Ne počinjem iznova. Sve što radim je iz jednog pokušaja, bilo da se radi o razgovoru, gitarskom solu ili snimanju. Nikad ništa nije isto.« Čovječe, propustio sam to, ali intervju je trajao dva sata i na koncu je bilo sjajno.A na koje ste intervjue najponosniji?

– Uf, bilo ih je tako puno. Pa, Fripp je jedan od njih, jer je dao intervjue možda tek desetorici novinara u cijelom svom životu pa je to apsolutno bio vrhunac moje novinarske karijere. Bill Bruford je bio fantastičan, sjajna osoba, još jedan intelektualac, vrlo promišljen. Marco Minneman ima puno dobrih ideja…

Pričate li s glazbenicima samo o glazbi ili i o njihovim privatnim životima?

– Pojedini glazbenici ne žele nipošto pričati o svojim privatnim životima. Glazbenici koji su dali puno intervjua nastupit će otvoreno. Oni iskusniji će pitati o čemu ćete s njima razgovarati, pa ćete im reći da ćete pričati o njihovom novom CD-u i tehnikama koje su na njemu primijenili, na što će oni upozoriti da ne žele pričati o privatnim stvarima. Primjerice, Bill Bruford baš ne voli govoriti o prošlosti, kada je nastupao s King Crimson ili Yes, nego o sadašnjosti, Earthworksu i svojim jazz afinitetima. O svojim progressive rock danima se napričao i dosta mu je.

Jeste li ikad bili na koncertu koji je bio totalna katastrofa i što ste o tome napisali?

– Tada trebate napisati nešto u stilu da je publika bila oduševljena usprkos činjenici da bend nije bio u svojem najboljem izdanju, umjesto da kažete da pjevač nije dobro pjevao. Ako taj bend ima svjetski poznatog bubnjara, a vi ste prilično određeno napisali da stvari nisu dobro ispale, idući put kada objave CD možda vam ne daju intervju zbog onog što ste napisali o njima na spomenutom koncertu.

Mike Haid: Ne želim biti uhvaćen sa spuštenim hlačama

Lidlova super ponuda