– Nisam takav diktator koji bi ugasio Facebook. Ja jednostavno uhapsim svakoga tko se logira na njega
– Tamo gdje nema struje televiziju ćemo morati gledati u mraku
– Žena se ima pravo kandidirati na izborima bez obzira je li ona muško ili žensko
– Slušati vaše roditelje je mnogo važnije nego činiti ono što oni kažu
– Protestirajte kolikogod hoćete, ali nemojte to činiti na ulicama i trgovima
– Ostat ću u Libiji dok ne umrem ili do kraja vremena u kojem mi Bog dopušta da živim
– Mi smo bili terorizirani onime što se dogodilo u Sjedinjenim Državama i mi izražavamo sućut američkom narodu koji pati od te neočekivane katastrofe i novog svjetskog rata (o 11. rujnu)
– Ne mogu priznati na palestinsku državu ni izraelsku državu. Palestinci su idioti i Izraelci su idioti
– Švicarska je svjetska mafija, a ne država
Diktator, tiranin, luđak, harlekin, milijarder, socijalni reformator, vladar koji je državu pretvorio u privatno obiteljsko poduzeće, sponzor terorista, ratnik koji je ratove uglavnom gubio, izgnanik iz međunarodne zajednice koji se u nju ipak vratio da bi se ove godine iz nje definitivno izgnao, »ludi pas« kako ga je nazvao Ronald Reagan i optuženik Međunarodnog kaznenog suda – sve to je Gadafi.
Rođen je 7. lipnja 1942. godine u beduinskoj obitelji, u pustinji blizu grada Sirta. Taj je datum, 7. lipnja, važan u arapskoj povijesti. Tog datuma 1099. godine križari su započeli opsadu Jeruzalema u prvom križarskom ratu, a tog datuma 1967. godine izraelske snage ušle u istočni dio Jeruzalema za vrijeme Šestodnevnog rata.
Utjecaj Nasera
Ne bi li pokazao kako se njegove obitelj oduvijek borila protiv stranih gospodara Libije ustvrdio da se njegov djed Abdelsalam Buminjar borio protiv Talijana 1911. godine i dapače da je pao kao prva žrtva te borbe za slobodu. Golemi utjecaj na Gadafija imao je egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser, čovjek koji je imao goleme panarapske ambicije. U znak solidarnosti kao 14-godišnjak je sudjelovao u proegipatskih demonstracijama u vrijeme Sueske krize 1956. godine. Vojnu akademiju u Benghaziju upisao je 1961. godine, nakon što je diplomirao još se malo školovao u Velikoj Britaniji, a težak poraz arapskih zemalja u Šestodnevnom ratu s Izraelom 1967. godine duboko ga je pogodio. Libija nije sudjelovala u tom ratu, što je on smatrao sramotom, i zaključio da i zbog toga treba zbaciti kralja Idrisa. Još kao student povezao se s pokretom slobodnih oficira, ustrojenom po uzoru na sličan egipatski pokret.
Na vlast je došao beskrvnim vojnim udarom 1. rujna 1969. godine. Kralj Idris bio je na liječenju u Turskoj, a mladi pukovnik Gadafi i njegovi kolege iz vojske izvršili su vojni udar, ukinuli monarhiju i proglasili Libijsku Arapsku Republiku. Jedan od prvih poteza nove vlasti bilo je zatvaranje američkih i britanskih vojnih baza u Libiji. Gadafi je predstavnicima stranih naftnih kompanija poručio da će sva libijska nafta biti nacionalizirana, samo ako mu Naser kaže da to učini. Nacionalizacija je provedena kasnijih godina, a te je godine promijenjen ugovor pa se prihod više nije dijelio pola-pola nego je libijskoj vladi pripadalo 79 posto prihoda, a kompanijama 21 posto.
Zabranio opoziciju
Gadafi nikad nije vladao mekom rukom. Nakon što je propao udar protiv njega krajem 1969. godine zabranio je svaku opoziciju, godine 1970. protjerao je preostale Talijane (naseljene za vrijeme talijanske kolonijalne uprave), što ga nije omelo da četiri desetljeća kasnije sa Silviom Berlusconijem izgradi iznimno prisne i bliske odnose.
Gadafi je 1975. objavio Zelenu knjigu, djelomično inspiriranu Crvenom knjižicom Mao Zedonga. U njoj je u aforizmima izložio svoj pogled na svijet i političko i društveno uređenje. Odlučio je da bi ju svaki Libijac trebao pročitati, pa je tako uvedena u školski program i učenici su ju proučavali dva školska sata tjedno. Gadafi u knjizi odbija liberalnu demokraciju, slobodu medija, ali i kapitalizam. Zalaže se za libijsku inačicu socijalizma i za svoju varijantu direktne demokracije gdje bi se državom upravljalo preko narodnih vijeća. Godine 1987. zapadnonjemačka hokejaška momčad ECD Iserlohn sklopila je ugovor o reklamiranju Zelene knjige za tada golem iznos od 900.000 dolara. Donedavno obavezna literatura u Libiji ove godine doživljava neslavan završetak i ustanici ju spaljuju.
U knjizi se, uz ostalo, razmatraju i odnosi muškaraca i žena. Tako Gadafi piše »žene, baš kao i muškarci, su ljudska bića. To je neupitna istina… Žene se od muškaraca razlikuju obličjem zato što su ženskog roda, baš kao što se sve ženke u kraljevstvu biljaka i životinja razlikuju od mužjaka iste vrste… Prema ginekolozima žene, za razliku od muškaraca, imaju menstruaciju svakoga mjeseca… Budući da muškarci ne mogu biti oplođeni, oni ne mogu imati iskustvo hranjenja kakvo imaju žene. One doje gotovo dvije godine«.
Gadafi je pisao i o sportu i sportskim klubovima i to sa stanovišta njegovog viđenja direktne demokracije prilično negativno. »Sportski klubovi koji tvore tradicionalne sportske institucije u današnjem svijetu su lakomi socijalni instrumenti. Tribina za publiku za stadionima su zapravo konstruirane da opstruiraju pristup sportskom borilištu«.
Promijenio je brojanje godina. Više se nisu brojale po kršćanskom kalendaru, nego prema hidžri, a promijenio je i rimske nazive mjeseci. Tako je august (nazvan po Augustu Oktavijanu) nazvan hanibal, a juli (nazvan po Juliju Cezaru) nazvan je naser. Protivnike režima i svoje vlasti likvidirao je i u Libiji i u inozemstvu i o tome se nije libio govoriti. Godine 1982. kazao je da je »odgovornost libijskog naroda da likvidira tu bagru koja narušava libijski ugled u svijetu«. Istodobno su naftna kriza i povećanje cijena nafte sedamdesetih omogućili Gadafiju da realizira i neke socijalne projekte poput stanogradnje. Stanovništvo je iz potleušica masovno preselio u moderne stanove, s tekućom vodom, strujom i satelitskom televizijom.
Neizmjerne ambicije
Čovjek neizmjerne ambicije je nakon smrti Nasera 1970. godine pokušao postati prvak arabizma i ujediniti, kad već nije mogao sve arapske zemlje, onda barem sve zemlje Sahela u jednu državu. Stalno je nekome nudio ujedinjenje s Libijom. Godine 1971. to je ponudio sudanskom predsjedniku Jaafaru Nimeiryju, godine 1972. to je ponudio egipatskom predsjedniku Anvaru al Asadu, a dvije godine kasnije i predsjedniku Tunisa Habibu Burgibi. Jedna od rijetkih konstanti njegove vanjske politike jest mržnja prema Izraelu. Godine 1977. zakratko je zaratio s Egiptom zbog početka egipatsko-izraelskih mirovnih pregovara. Kad je 1981. Sadat ubijen zbog potpisa mirovnog ugovora Gadafi je rekao da je to pravedna kazna, a 1995. je zbog palestinsko-izraelskih mirovnih pregovora protjerao 30.000 Palestinaca koliko ih je živjelo u Libiji. Povremeno je ratovao po Africi. Priskočio je u pomoć predsjedniku Centralnoafričke Republike Ange-Felixu Patasseu kad su ga pokušali zbaciti devedesetih godina. Prije toga, 1987. u ratu s Čadom doživio je težak poraz i veliko poniženje.
Suradnja s IRA-om
Najpoznatiji dio njegove vanjske politike bila je suradnja s brojnim terorističkim organizacijama. Odlično je surađivao s IRA-om i Crvenim brigadama, izjavivši da će on podržavati te organizacije sve dok će zapadne zemlje voditi politiku izolacije prema njegovoj zemlji koja je u izolaciju odveo upravo podržavaju terorizam. Libijski su teroristi organizirali i napad na diskoteku u Berlinu 1986. godine kada su stradali i američki vojnici, a predsjednik Reagan je zauzvrat bombardirao Libiju. Najpoznatiji teroristički napad iza kojega je stajala Libija je rušenje PanAmovog putničkog zrakoplova iznad škotskog sela Lockerbie kada je poginulo 270 ljudi, a većina žrtava bili su Amerikanci. Gadafijeva Libija je zbog toga i zbog napora da stvori oružje masovnog uništavanja bila od političkim i ekonomskim sankcijama Zapada. Na kraju je Gadafi nakon sedam godina UN-ovih sankcija pristao izručiti osumnjičene za Lockerbie, a žrtvama je isplaćena odšteta od 2,7 milijardi dolara. Povratak u međunarodnu zajednicu, ili barem njen zapadni dio, osigurao je 2003. kada je javno odustao od oružja masovnog uništavanja i osudio terorizam. Sljedeće godine britanski premijer Tony Blair otputovao je u Tripoli ne bi li pozdravio novog saveznika u »ratu protiv terora« kako je tada nazivan Gadafi koji je od groznog terorista za zapad u kratkom roku postao poželjan saveznik i poslovni partner, istina saveznik koji se pomalo čudno ponaša.
Jedna od posljednjih eskapada Gadafija, prije početka pobune, ticala se Švicarske. U toj su zemlji 2008. uhićeni njegov sin Hannibal i njegova supruga zbog napada na sobaricu. Gadafi je odmah pokrenuo verbalni rat protiv te države, a vrhunac je postigao kada je zatražio u kasno ljeto 2009. da se Švicarska kao država ukine, a njen teritorij podijeli Francuskoj, Njemačkoj i Italiji.
Sve vrijeme vladavine Gadafi je bio upečatljiv i zbog svoj neuobičajenog stila i izjava. Živio je u beduinskom šatoru, u njemu je primao strane delegacije.
Upečatljiv stil
Pažljivo je njegovao svoj imidž, a modni bi analitičari kazali da je bio itekako osviješten kad je riječ o odijevanju na koje je, kao svaki pravi šminker, jako pazio. Čuvale su ga isključivo žene. Uobičajeni diplomatski protokol nikad ga nije zanimao i njime se nije opterećivao. Godine 2009. prvi je puta otputovao u Sjedinjene Države na Generalnu skupštinu UN-a. Umjesto 15 minuta koliko je predviđeno protokolom, govorio je 100 minuta, zatražio je da bivše kolonijalne sile isplate Africi 7.700 milijardi dolara kao odštetu, zapitao se je li svinjska gripa stvorena u tajnim vojnim laboratorijima, Vijeće sigurnosti je nazvao »vijećem terora«, a na kraju je javno zatražio da mu se kaže tko je ubio Kennedyja.
