Pišem pismo, tinta mi se proli, daleko je onaj ko me voli… Poput tužaljke Tamare Obrovac odjeknuo je prvi sukob unutar Kukuriku koalicije dok se potpisi na sporazumu o zajedničkom izlasku na izbore nisu ni osušili. Javni »fajt« Zorana Milanovića i Ivana Jakovčića oko potpisivanja Ugovora o projektu Brijuna Rivijera došao je poput neočekivanog dara Jadranki Kosor. Njoj je to ugađanje oporbenog orkestra bez dirigenta bila najljepša dnevna i noćna muzika, dugo očekivani sirenski zov da HDZ i pod njezinim vodstvom može dobiti izbore. 

Unatoč svesrdnim pokušajima dolijevanja ulja na vatru, brijunski potres unutar tek vjenčanih pretendenata na vlast nije izazvao povratni tsunami i njihov je brod izbjegao prve opasne hridi na svojoj izazovnoj plovidbi.

Ne vjeruj Danajcima  

 

Principijelno, Zoran Milanović je u pravu, Danajcima ne treba vjerovati ni kada darove nose, a i sve stranke sporazuma obavezale su se da ni na koji način neće surađivati s HDZ-om. Jakovčićevo čestitanje i nazdravljanje s glavnom suparnicom sasvim sigurno će se odraziti na brojkama sljedećih anketa i dodatno smanjiti prednost koju Kukuriku koalicija ima. I koja je sve manja upravo zahvaljujući upornom i konstantnom političkom marketingu koji HDZ vodi s pozicija vlasti u ovoj predizbornoj uvertiri.

Rezanje svečanih vrpci, novi objekti i radni uspjesi, hvalospjevi samima sebi za, navodno, sjajnu turističku sezonu, nasmiješena lica i svakodnevno pojavljivanje pred kamerama, predstavljanje isključivo »good news«, standardni su elementi i taktika koje već sada, u ranoj fazi kampanje, koriste Jadranka Kosor i HDZ.

U tom prikazivanju sebe kao stranke s ljudskim licem ne libe se čak ni zdravstvene tegobe Luke Bebića kapitalizirati u buduće glasove, spektakularnom akcijom »spašavanja« helikopterskim desantom, ad hoc formiranim liječničkim konzilijem i medijski eksponiranim posjetama najviših stranačkih i državnih dužnosnika zabrinutih za zdravlje »barba Luke«.

 – On je dobro, hvala Bogu, procvrkutat će iz splitske bolnice premijerka čiji je »timing« vizite predsjedniku Sabora unaprijed najavljen novinarima.

Kao da su oduvijek bili u skladnim i idiličnim odnosima, kao da se svojedobno Luka Bebić nije javno pojadao kako ga nitko nikada u političkoj karijeri nije uvrijedio poput sada za zdravlje mu tronute predsjednice, što je u njegovim godinama moglo biti potencijalni okidač i za ovu najnoviju nesvjesticu.

Premijerkin milodar  

 

No, on je, hvala Bogu dobro, za razliku od Ive Sanadera čija je noga sve crnja, kojeg izuzev odvjetnika nitko ne posjećuje i kojeg ne možemo i ne smijemo vidjeti kako izgleda, osim teleobjektivima snimljenog stopala u nekakvoj zatvorskoj papuči. Idealno za širenje glasina o njegovoj natekloj slezeni, zabrinjavajućem gubljenju na težini, potencijalnom raku gušterače, čak. Od Sanadera ni slike, ni tona, oko njega ni konzilija ni kamera, a kamoli brige ili samilosti.

Valjda zato jer je, iako ne presuđen, za sve što je činio zaslužio to što mu se događa. Za razliku od dobrog hadezeovog barba Luke. U prijevodu, tko je s nama, hvala Bogu, imat će i zdravlja, tko nije, vrag ga uzeo.

Slično je i s milodarima koji se sada šakom i kapom dijele, ne bi li svjetla reflektora obasjala aureolu dobrotvora, koji eto velikodušno dijele Istri bolnicu tešku 800 milijuna kuna i turistički kompleks vrijedan 900 milijuna eura.

Kao da HDZ i Jadranka Kosor ulažu vlastiti novac, a ne naš, kao da ti projekti nisu već odavno osmišljeni u nekim drugim glavama i upravo ucjenjivačkom politikom vladajućih do sada ostali na čekanju.

Jakovčić zbog učinjenog ne mora pasti ničice, ali mora poštivati pravo najjačem da vodi igru u skladu s dogovorenim pravilima. Zoran Milanović pak nije nikako smio odšutjeti još jedan laki poen Jadranke Kosor na servis iz vlastitih redova, jer više nije »samo« predsjednik SDP-a već i kapetan ekipe koja se bori za vlast. Koliko god stvar za Kukuriku bila neugodna, koliko god se činila svađom pjetlića, mogla bi u konačnici ići i u njihovu korist. Jer, pozivanjem na red Jakovčića Milanović je reagirao onako kao što i treba, kao budući premijer, pokazujući već sada da u Vladi koju će voditi neće dozvoliti partikularne stranačke interese.

Grijeh prošlosti  

Upravo to je bilo ono što je glave došlo Ivici Račanu i njegovoj Vladi iz koje je uoči lokalnih izbora 2001. godine s mjesta ministra europskih integracija odstupio Ivan Jakovčić nakon sukoba s Draženom Budišom odnosno HSLS-om oko ustavnih formulacija koje su se ticale regionalne samouprave. Tinta se ovoga puta prolila i prije nego li se osušila jer nisu napravljene simulacije i projekcije svega onoga što bi se iz potpisanog sporazuma moglo događati u praksi, pa se polemika odvija javno umjesto u odajama budućeg kabineta.

Tamo će, ako osvoji vlast, Milanović morati držati sve buduće prijepore i nesuglasice s partnerima, baš kao što će bez obzira na stranačku pripadnost ili neutralnost svi ministri morati bespogovorno odgovarati njemu, a ne svojim središnjicama.

Svoj autoritet Milanović mora već sada pokazivati, u protivnom bi se i birači mogli upitati tko je to premijer bez brkova.