U zagrebački KBC ovaj je tjedan prevezeno na liječenje i operativne zahvate novorođenče rođeno u KB »Merkur« prošlog petka, s mnogobrojnim urođenim malformacijama, i obilježjima obaju spolova. Dijete je, kako napominju na »Rebru«, stabilno, već će ovaj tjedan biti operirano, no s konačnim prognozama liječnici za sada ne žele izlaziti. Beba ima više oštećenih organa, dok se tek treba donijeti i odluka o, eventualno, operaciji spolovila.

   U posljednjih petnaestak godina, napominju u KBC-u Zagreb, imali su sedamdesetak djece – hermafrodita, odnosno, korektnije rečeno, interseksualaca. U prosjeku, jedna od 2.000 beba u svijetu rodi se s interseksualnom karakteristikom, kao dvospolac, odnosno sa stanjem genitalnih i kromosomskih karakteristika koje nisu ni potpuno muške ni potpuno ženske. Rađanje beba s dvospolnim organima bilježi se odavno, budući da prvi zapisi o tome datiraju iz stare Grčke i Rima, dok se operacije izvode unatrag pedesetak godina, i to na tisuće dnevno, iako, kako potvrđuju stručnjaci, još uvijek nema dokaza o njihovom uspjehu.

Caster Semenya trčala kao žena

Caster Semenya, 20-godišnja južnoafrička atletičarka koja se prije dvije godine suočila s optužbama da nema pravo nastupati kao žena jer je interseksualka, s vanjskim ženskim spolovilom, no bez unutarnjih ženskih organa i s triput većom razinom testosterona od uobičajene ženske, ipak je na kraju pobijedila predrasude te se izborila za pravo da trči kao – žena. »Za nas je ona žensko jer je rođena, odgajana i osjeća se kao žensko«, poručivala je 2009. godine njena obitelj.

Vrijedna Romanina pomoć

Najpoznatija interseksualka u Hrvatskoj, ili barem jedina koja je otvoreno o svojoj spolnosti progovorila, jest Romana Brajković Juraco, rođena u Gorskom kotaru kao interseksualna osoba i u matičnoj knjizi zavedena pod muškim imenom, makar je rođena s oba spolna obilježja. Preboljela je karcinom i infarkt, prošla mnogobrojne operacije spola, a danas vodi udrugu posvećenu ispravnom zakonskom tretmanu interseksualaca u Hrvatskoj.

Udruga broji 217 članova, no koliko je interseksualaca u Hrvatskoj ukupno, nepoznat je podatak. Nedovoljno upućene u transrodnost, obitelji se s dvospolnošću svog djeteta teško suočavaju, iz čega proizlaze mnogobrojne kasnije djetetove traume. »Moj otac se nije nikad oporavio od šoka koji je doživio kad me je vidio kao bebu. U matičnom uredu upisao me kao muško dijete, iako sam imala i vidljiva ženska obilježja«, Romanina je priča. Interseksualnost se, napominjala je u nekoliko navrata, stavlja u isti koš sa homoseksualizmom, a liječnici je dijagnosticiraju kao puku anomaliju.

Naprotiv, mnogobrojne su stručne studije do sada pokazale da rani kirurški tretman genitalija često rezultira kasnijim psihološkim i seksualnim problemima. Pojednostavljeno, ne »pogode« li liječnici izborom spola u ranoj dječjoj dobi kasniju rodnu pripadnost djeteta, napravljena je velika šteta.   

Najbolje za dijete

Upravo zbog takvog, olakog pristupa interseksualnosti, koju se nastoji »riješiti« kirurškim nožem, i zbog činjenice da se ljudi na kojima je izvršena korekcija organa osjećaju osakaćeno i nesretno kada odrastu, 1982. godine je Charyl Chase, interseksualna žena, osnovala Intersex Society of North America, udruženje posvećeno sprečavanju genitalne kirurgije.

Sve genitalne operacije, smatraju u tom udruženju, morale bi se odgoditi do trenutka kad osoba postane sposobna za donošenje vlastitih odluka, osim ako operacija nije nužna iz zdravstvenih razloga.

   Kako i kod nas upozoravaju iz udruga koje se bave transrodnim pitanjima, »normalizacija« spolnih organa uglavnom nije medicinski neophodna, već se više tiče uklanjanja društvene stigme, koristeći heteroseksualni obrazac seksualnosti, društveno prihvaćenu normu koja priznaje samo dva spola.

Interseksualni pokret zalaže se da se roditeljima interseksualne djece dozvoli da sami utječu na odluku oko kirurške »normalizacije«, odnosno da ne stavljaju društvene norme ispred onoga što je najbolje za dijete, i njegovu dugoročnu dobrobit.   

Više ženski karakter

Pokret se također zalaže za smanjenje osjećaja srama kod roditelja, počev od toga da se pogrdni, zastarjeli naziv »hermafroditi« zamijeni »interseksualcima«.

   Kako upozoravaju u udruzi »Zora« iz Čakovca, jednoj od mnogobrojnih u Hrvatskoj koje se bave edukacijom djece i odraslih o, između ostalog, spolnosti, rod nije isto što i spol, odnosno spol je biološki, a rod socijalno uvjetovan. Žene se ne rađaju isključivo nježne i plahe, niti pak postoje isključivo »mačo« muškarci.

Rod se, naime, razlikuje od kulture do kulture, ovisi o ekonomskom, društvenom i političkom kontekstu. U nekim državama žene imaju pravo glasa, a u drugima nemaju, u nekim kulturama i državama žene se odijevaju kako žele, u drugima je svako pokazivanje ženskog tijela neprihvatljivo. U nekim se kulturama, nadalje, muškarci šminkaju i nose suknje, poput tajlandskih muških »plesačica«. Rodne uloge učimo, što znači da se one mogu i mijenjati, i da nipošto nisu striktno zadane.

   Dvospolnost je stanje nepotpune diferencijacije spola, tako da osoba ima primarne i sekundarne osobine i muškarca i žene. Pravi »hermafroditizam«, s punovrijednim žlijezdama oba spola, nije zabilježen.

Većina interseksualaca ima morfološki i psihološki više ženski karakter, no kako ni to nije striktno dokazano, kiruršku promjenu spola u isključivo ženski, odgoditi treba do trenutka kad osoba sama može odlučiti želi li, i u kojem »pravcu«, operaciju uopće. Kako upozoravaju u udrugama koje se bave transrodnim pitanjima, naime, najčešći zahvat je preoblikovanje genitalija u uvriježena primarna ženska spolna obilježja, što može rezultirati emocionalnim traumama i gubitkom osjeta, te nemogućnošću orgazma.

Transrodne osobe mogu biti heteroseksualne, lezbijke, gej ili biseksualne osobe.