Bez obzira na umor, članovi Gorske službe spašavanja isijavali su zadovoljstvom, ne samo zbog spašenog prijatelja već i zbog činjenice da su izveli jednu od najimpresivnijih akcija spašavanja
Kad je ovog petka u večernjim satima trinaest speleologa iz nekoliko hrvatskih speleoloških društava ušlo u Kitu Gaćešinu, teško da je itko od njih mogao pretpostaviti da sad slijedi išta drugo nego žestoki istraživački radni vikend na otkrivanju novih, još nepoznatih metara najdužeg jamskog sustava u Hrvatskoj. U ekipi koja je ušla u jamu nalazili su se članovi speleoloških klubova i odsjeka Samobor, Željezničar, Velebit, te stručnjaci iz Hrvatskog biospeleološkog društva, a među njima i Tomislav Guščić, član samoborskog kluba koji je kao dijabetičar za sobom već rutinski nosio i inzulinski pribor.
Održati na životu
– Digli smo se oko devet ujutro, prva je ekipa već nastavila s radom, a sjećam se da sam čula Tomislava kako pita što je s kavom. Nakon toga, odjednom se počeo grčiti, počelo mu se spavati i ubrzo je izgubio svijest i više ga nismo mogli povratiti. Shvatili smo odmah u čemu je stvar. Poslali smo najbržeg među nama da izađe iz jame i obavijesti GSS, a njega smo krenuli buditi i šopati ga slatkim napicima. Bilo je to sve skupa dosta teško jer je teško dolazio svijesti, pa bi povraćao čim bi uspio popiti gutljaj, no nakon jedno četiri sata pokušavanja, napokon smo ga uspjeli malo povratiti. S njegovim aparatićem za mjerenje šećera mogli smo stalno kontrolirati razinu i u jednom trenutku mu je pala na 1.7. Kasnije su nam rekli da dva sata takvog stanja ne bi preživio, priča nam Ana Bakšić, jedna od najiskusnijih hrvatskih speleologinja koja se zatekla s Tomislavom u istraživačkoj ekipi.
Na jednom mjestu, gdje je bilo zaista usko, Tomislav je prošao sam, bez nosiljke, jer smo ocijenili da je to manje rizično nego da pokušavamo minirati i tako ugroziti ljude koji su ispod. Uglavnom je profil jame u tih 300-tinjak metara vertikala, a povremeno ima nekih kosina i manjih prolaza i polica, objasnio nam je Bakšić. Nakon što je na 200 metara dubine Ivanu došao zamijeniti liječnik spašavatelj iz Rijeke, Ante Škrobonja, odlučeno je da na jednoj od polica Tomislav malo predahne, a liječnici mu provjere stanje.
Važan plan
– Svakako mi je ovo bila jedna od najsloženijih akcija u kojima sam sudjelovala. U jamu smo se počeli spuštati negdje oko 15 sati i za sat i pol smo bili kod unesrećenog. Inače, kod drugih akcija, obično znam što me očekuje, kakva vrsta ozlijede ili situacije, jer postoji češći kontakt. U ovom slučaju, nitko od nas nije znao u kakvom se stanju nalazi Tomislav. Isto tako, u jami vladaju ekstremni uvjeti, niske temperature koje nimalo ne pomažu unesrećenom, a nije ugodno ni saznanje da nemaš pojma kad ćeš izaći van jer ovakve akcije znaju trajati i po dan, dva, tri. No kad smo došli do bivka, njegovi kolege već su odradili veliki posao i bio je već pri svijesti. On je imao cijeli inzulinski komplet sa sobom, a naša je zadaća bila da mu u idućih par sati, dok čekamo da se jama opremi za izvlačenje održavamo i korigiramo razinu šećera u krvi i pazimo da se ne pothladi, objasnila nam je splitska liječnica koja je imala pune ruke posla, obzirom da se Tomislavu u jednom trenutku šećer dignuo na 36.
Na vrhu jame za to se vrijeme već skupilo sedamdesetak spašavatelja, među kojima veliki broj speleologa u redovima GSS-a, koje je vođa akcije, Darko Bakšić, rasporedio u 11 timova, osmislivši plan.
Uigrana ekipa
Mnogima od GSS-ovaca koji su se nalazili u jami zasigurno nije bilo svejedno što se svih tih sati događa na 360 metara dubine, jer se u vrlo složnoj i povezanoj hrvatskoj speleološkoj zajednici svi dobro poznaju. No svi su ostali hladne glave i jednom kad je transport krenuo, sve je išlo po planu.
Tri sata nakon što je izvlačenje krenulo iz bivka na 362 metra dubine, Tomislav je bio na površini. Za mnogobrojne speleologe tu međutim nije bio kraj priče, jer su cijelo jučerašnje prijepodne raspremali jamu i izvlačili opremu. Zadnji je na svjetlo dana izašao malo prije podneva. No bez obzira na umor, hrvatski GSS-ovci isijavali su zadovoljstvom, ne samo zbog spašenog prijatelja već i zbog činjenice da su izveli jednu od najbržih i najimpresivnijih akcija spašavanja iz jame koju je svijet ikad vidio.
– Da, vrlo sam zadovoljan. Mi smo već jako uigrani, pogotovo u speleospašavanjima i nije ni čudo da nas Slovenci, primjerice, često zovu da im pomognemo u ovom tipu akcija, kazao nam je Bakšić koji će biti jedan od domaćina skorašnjem svjetskom skupu speleologa u Hrvatskoj.
