Kad je sredinom prošlog desetljeća Nick Cave prvi put posjetio Zagreb, u kojem je u Lisinskom održao dva koncerta zaredom, mediji su zabilježili da je legendarni australski umjetnik prošetao glavnim gradom Hrvatske. Nitko tada nije pridavao dublje značenje činjenici da je svoju zagrebačku šetnju Cave zapravo sveo na posjet Zagrebačkoj katedrali.

Kako to da je Cavea od cijelog Zagreba zanimala isključivo njegova katedrala, najveća sakralna građevina u Hrvatskoj?

Obilazak crkava spada u redovitu Caveovu praksu na njegovim stalnim putovanjima svijetom, kojom taj osebujni pjevač, kompozitor, pjesnik, romanopisac, a povremeno i glumac, hrani svoju neutaživu glad za duhovnošću. Caveovo zanimanje za katedralu u Zagrebu eventualno je moglo biti shvaćeno kao još jedna mušica ionako uvrnutog i neobičnog glazbenika, ostavši neshvaćeno za većinu glavnih medija u zemlji. A ono što mediji ne shvaćaju uglavnom ostaje ignorirano.

No upravo je Caveova duhovnost – u njegovom slučaju neraskidivo povezana s Biblijom i kršćanstvom – glavna tema knjige »Poetika Nicka Cavea i biblijski motivi« Karlovčanina Davora Kristića, diplomiranog politologa sa službom u Ministarstvu vanjskih poslova, koja je rezultat njegova višegodišnjeg istraživanja poetskog djela jednog od najistaknutijih suvremenih alternativnih rock pjesnika.

Drukčija publicistika  

Odmah na početku valja razjasniti kako ovdje nije riječ o još jednom tipičnom uratku domaće ili strane rock publicistike. Iako se Kristić izvrsno obavijestio o burnom Caveovom životopisu, u kojem ne manjka uzbudljivog publicističkog materijala – od rodnog Warracknabeala, pa Wangaratte u ruralnoj Viktoriji gdje je Cave živio kao dijete, zatim Melbournea gdje je boravio kao mladić, pa onda i Londona i Berlina u kojima je živio po preseljenju u Europu – Kristića ne zanima njegova svakodnevica, afere i skandali.

Ipak, autor ne izostavlja Caveove prijelomne životne momente, ali isključivo onda kad su oni relevantni za njegov autorski pristup. Jedna od takvih je i priča kako je 1988. Cave kao ovisnik o heroinu i alkoholu uhićen u Londonu, nakon čega bio zakonski prisiljen započeti rehabilitaciju kako bi izbjegao zatvor, što je kod njega izazvalo duboko preispitivanje. Nakon čitanja Novog zavjeta, Cave se tada okrenuo i kršćanstvu i duhovnoj poeziji.

No Kristić se ponajprije bavi onim što Cavea i čini toliko bitnim u popularnoj kulturi u posljednja tri desetljeća: njegovom poetikom i Caveovim stalnim nadahnućem – Biblijom. A upravo je to ono što dosad nitko – ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu – nije napravio na način na koji je to učinio Kristić. Njegova knjiga je prva takve vrste, koja uz vrijedne prepjeve Caveove poezije nadahnute Biblijom donosi i temeljitu analizu utjecaja biblijskih motiva na Caveovu liriku te pronicljive osvrte na tri Caveova važna vjerska eseja: »Uvod u Evanđelje po Marku«, »The Flesh Made Word« (»Utjelovljena Riječ«) i »The Secret Life of the Love Song« (»Otajstveni život ljubavne pjesme«).   

U čemu se, dakle, sastoji Kristićev pothvat? Premda je Nick Cave u Hrvatskoj i svijetu štovan kao vrhunski autor, njegova poetika nadahnuta Biblijom široj publici ostaje uglavnom nepoznata. Iako publika na svakom Caveovom koncertu uglas pjeva neke od njegovim najpoznatijih pjesama – spomenimo samo »The Mercy Seat« ili »Into My Arms« – samo rijetki znaju kako su te, ali i mnoge druge njegove pjesme, izravno nadahnute Biblijom, bez koje ih je nemoguće shvatiti.

Vjernički žar  

Pripadnost Cavea alternativnom glazbenom krugu, izvan glavnih komercijalnih struja, taj problem »nerazumijevanja« i »ignoriranja« nezaobilaznog dijela Caveove poetike uopće ne umanjuje, nego ga možda samo dodatno usložnjuje.

Još do prije nekoliko desetljeća religioznost se u suvremenoj glazbi nije skrivala, ni u rock and rollu (Elvis Presley snimio je mnoštvo izvrsnih gospel pjesama koje su slavile Boga i Isusa Krista), a naročito u countryju, koji je imao svoje istinske propovjednike. Legendarni Johnny Cash, jedan od Caveovih najvećih uzora, na početku svoje karijere u drugoj polovici pedesetih žarko je želio snimiti duhovni album, no Sam Phillips, vlasnik znamenitog Sun studija u Memphisu u kojem je rođen rock and roll, zazirao je od takve glazbe.

No čim je Cash napustio Sun i potpisao ugovor za Columbiju, prvi album koji je snimio za novog izdavača bio je »Hymns by Johnny Cash«, prvi Cashov gospel album. No vremenom se vjernički žar u suvremenoj glazbi izgubio, naročito u rocku – s iznimkom kršćanske trilogije Boba Dylana – pa tako i u njezinom alternativnom ogranku. Kako primjećuje autor, Cave se u alternativnoj rock kulturi sa svojim pjesmama nadahnutima Biblijom pojavljuje kao »tematska slučajnost«.   

 I upravo tu prazninu ispunjava ova vrijedna multidisciplinarna studija, sintetizirajući Caveovo pjesništvo i biblijsku tematiku.

Dosadašnje ignoriranje Biblije u vrednovanju Caveova pjesništva Kristić pripisuje postmodernom vremenu u kojem živimo i fenomenu u kojem smo u informacijskom dobu upoznati s većinom zbivanja i podataka osim onih o – Bibliji. Stoga nije slučajno što knjiga počinje Caveovim citatom koji nas na najizravniji način uvodi u problem: »Moja je kršćanska religioznost za neke ljude zastrašujuća stvar«.

Cave je to izjavio 1997. godine, u vrijeme prijelomnog albuma »Boatman’s Call« (»Lađarev poziv«), koji je u cijelosti prožet religioznom poetikom i biblijskim slikama (Caveov »lađar« zapravo je Isus Krist).

Loša reputacija Boga  

No pravi kulturološki šok tek je uslijedio. Potkraj devedesetih Cave objavljuje tri svoja važna vjerska eseja – već spomenute »Uvod u Evanđelje po Marku«, »Utjelovljena Riječ« i »Otajstveni život ljubavne pjesme« – u kojima iznosi svoja gledišta na Stari i Novi zavjet, kršćanstvo, Isusa Krista, crkvu i institucionaliziranu vjeru, kao i druga religijska pitanja.

Cave je itekako svjestan da glazbeni svijet u kojem djeluje Bog ima »vrlo lošu reputaciju«, kako je to ispričao u razgovoru za londonski The Times, te kako treba novog spin doktora.

»Ja sam čovjek za taj posao«, kazao je tada pretenciozno Cave.

No ako je Cave Božji spin doktor, onda je Kristić Caveov, marno istraživši sve Caveove religiozne putove i stranputice, sve njegove vjerske slike i fantazije, dajući javnosti na uvid svoje pronicljivo tumačenje dvadesetak odabranih Caveovih religioznih pjesama i tekstova.

Unatoč Caveovoj otvorenosti u vjerskim istupima i iskazivanju njegova osobnog shvaćanja Boga, na koje je gledao kao na svoju dužnost, čak i onda kada se to drugima činilo »staromodnim i odbojnim«, Cavea ipak nije jednostavno pretvoriti u »običnog« vjernika i još jednog tipičnog hodočasnika s gitarom (ili, u Caveovom slučaju, misionara za klavirom).

Iako je djetinjstvo proveo pjevajući u dječjem crkvenom zboru u katedrali anglikanske crkve u Australiji, gdje je sa zborom snimio singl ploču s božićnim pjesmama (bilo je to prvo pojavljivanje Caveova glasa na vinilu), Cave formalno ne pripada nijednoj kršćanskoj denominaciji.   

 Njegovi odnosi s crkvom sve su prije nego idilični. Na uvodni Caveov stih »Ne vjerujem u intervencionističkoga Boga«, kojim počinje pjesma »Into My Arms« (»U moje naručje«), reagirao je i njegov australski sunarodnjak, anglikanski nadbiskup iz Sidneya Peter Jensen, rekavši u svojoj uskrsnoj poruci iz 2003. kako je, »za razliku od Cavea«, oduvijek vjerovao kako Bog »intervenira i zapravo upravlja stvarima na zemlji«.

Anglikansku crkvu u kojoj je rastao Cave kasnije naziva »razvodnjenom pobožnošću«, u skladu sa svojim shvaćanjima individualizma, stalno odvajajući svoja vjerska uvjerenja od crkve kao institucije. Cave, čiju je cijelu karijeru obilježio dualizam i razapetost između sakralnog i profanog, raja i pakla, ljubavi i mržnje, ne vjeruje u crkvu, niti u Papin autoritet…

Kritičko propitivanje  

I baš ovdje se skriva najveća vrijednost Kristićeva pristupa, koji se ne temelji na učvršćivanju Caveovog kulta i stvaranju još jedne dogme, već na strogom i kritičkom propitivanju Caveovog vjerskog opusa i njegovih vjerskih uvjerenja. Kristićev odnos, dakle, daleko je od puke fascinacije. Strogim seciranjem Caveovih razmišljanja Kristić otkriva brojne njegove nedosljednosti, nelogičnosti i pogrešne interpretacije pojedinih biblijskih knjiga.

Tako, primjerice – i to je možda najznačajniji prilog u njegovoj knjizi – Kristić u potpunosti raskrinkava već uvriježeno Caveovo inzistiranje na dualizmu Starog i Novog zavjeta. Po Caveovoj interpretaciji, naime, Stari zavjet donosi brutalnog, mahnitog, osvetoljubivog i ljubomornog Boga, dok Novi zavjet pruža sliku drukčijeg, milosrdnijeg i ljudskijeg Boga.

No autor argumentirano objašnjava kako se Caveova teorija temelji na pogrešnim pretpostavkama, te kako je Caveov Bog zapravo »prilagođeni Bog«, rezultat Caveovog solipsizma, »Bog koji ne traži ništa, a pruža duhovnu relaksaciju«.

Dakle, približno baš onakav Bog kakvog Cave zamjera anglikancima u Australiji, prigovarajući im zbog njihova »razvodnjenog« Boga.