Shvaćam ogorčenje lokalne zajednice i moram priznati da je i Ina učinila niz pogrešaka u prezentaciji projekta druge faze modernizacije prema kojem je stvoren jak otpor u javnosti. Takav će stav sada biti vrlo teško promijeniti, no uvjeren sam da će ovo ulaganje, ukoliko bude realizirano, biti na obostranu korist. Ini će omogućiti bolje iskorištavanje sirove nafte, a lokalnoj zajednici ne samo čišći okoliš, bez prisustva i korištenja teških loživih ulja, već i stabilan gospodarski subjekt s velikim brojem radnih mjesta.

Riječka rafinerija na razini Ine i Mola je strateški objekt kroz koji nam se otvara Mediteransko tržište naftnih derivata na kojemu u budućnosti namjeravamo snažnije nastupiti. To nam omogućuje pozicija riječke rafinerije na moru, a da bi mogli konkurirati kao pouzdan dobavljač kvalitetnih goriva moramo završiti proces modernizacije rafinerije, ističe Kelemen.

Koking postrojenje

– Postoje i druge tehnologije, poput uplinjavanja teških ostataka, to je točno. No kao što je i na ovom skupu u više navrata istaknuto, tehnologiju obrade teškog ostatka treba odabrati u skladu s potrebama i mogućnostima svake pojedine rafinerije. Ne postoji jedna najbolja tehnologija, superiorna ostalima , jer da postoji svi bi je koristili. Postoji, međutim, mogućnost odabira najbolje tehnologije u konkretnom slučaju. Da bi u Rijeci koristili tehnologiju uplinjavanja, trebao bi postojati interes tržišta za tako proizvedeni plin. U konkretnom primjeru Rijeke to bi bilo moguće samo u suradnji s HEP-om, odnosno izgradnjom nove termoelektrane na plin u blizini rafinerije. Realnost je, međutim, da takav interes HEP-a ne postoji, a kako govorimo o vrlo velikim količinama plina koje bi višestruko nadmašivalo potrebe same rafinerije za gorivom i proizvodnjom električne energije, skupo ulaganje rezultiralo bi proizvodom koji nemamo kome plasirati. U slučaju da na Urinju bude izgrađeno koking postrojenje, imamo osigurano tržište jer 75 posto proizvoda dobivenih tom tehnologijom čine uobičajeni tekući rafinerijski produkti, a u regiji postoji osigurano tržište i za naftni koks, koji ostaje na kraju procesa, ističe Kelemen.

  Da je iskorištavanje teških ostataka nafte neminovnost u svjetskim, a posebno europskim, okvirima prerade crnog zlata, jasno su pokazali i svi istupi naftaša, analitičara tržišta i drugih stručnjaka na dubrovačkom skupu. Uz komercijalni dio priče sve su veći pritisci za eliminiranje teških ostataka iz proizvodnog procesa radi zaštite okoliša pa je tehnologija prerade teških ostataka, istaknuto je, poslovno i ekološki neminovna.

Veliki »ali«

Predstavljanje tehnologija obrade teških ostataka tvrtki Conocophilips i ExxonMobil ponudilo je zanimljivu alternativu tehnologiji kokinga u riječkoj rafineriji. Riječ je o dvama tehnološkim procesima koji također uključuju proizvodnju koksa, no on se ne skladišti niti transportira, već se u sljedećem koraku procesa pretvara u plin. Takve tehnologije, za razliku od onih koje uplinjavaju cjelokupni teški ostatak nafte, omogućuju i dalje da se iz teškog ostatka proizvodi oko tri četvrtine tekućih produkata, dok se istodobno rješava i pitanje koksa iz kojeg se dobiveni plin koristi kao gorivo za rafinerijske procese te za proizvodnju električne struje za potrebe rafinerije.

U riječkom slučaju, takve bi tehnologije značile da Ina dobiva više »bijelih« proizvoda, a lokalna zajednica rješava se koksa. Na pitanje je li neka od tih tehnologija, poput ExxonMobilovog Flexicoking-a ili Conocophilipsovog paketa Delayed coker/Pet Coke Gasification, moguća alternativa samom kokingu u Rijeci, Peter Chmurčiak, izvršni direktor za rafinerije u Inij odgovorio je potvrdno, no s velikim »ali«.

  – Da, takva je tehnologija posve moguća alternativa kokingu. Iako se na taj način proizvodi znatno manje plina nego potpunim uplinjavanjem, još uvijek bi proizvedena količina nadmašivala potrebe rafinerije, doduše, u znatno manjoj mjeri. Presudni faktor za odabir takve tehnologije je strategija Ine i Mola, u smislu odlučivanja želimo li se uključiti i na energetsko tržište, kao proizvođač električne energije. Kada bi takva strategija bila usvojena, onda bi ove tehnologije o kojima govorimo svakako dolazile u obzir u riječkoj rafineriji, zaključuje Chmurčiak.

  Iz takvog odgovora lako je zaključiti da će naftna kompanija ipak gurati klasični coker kao rješenje za obradu teških ostataka u Rijeci, no, moguće su i alternativne tehnologije. Iako je važno kako će se prema drugoj fazi modernizacije postaviti regionalna i lokalna zajednica, u prvom redu vlast koja bez obzira na odabranu tehnologiju mora inzistirati da Ina prvo dovede zrak u okruženju iz treće u barem drugu kategoriju, glavni će kriterij ipak biti – profit.