Kroz četrnaest točaka, trinaest plesačica i jedan plesač progovorili su o različitim emocionalnim stanjima koja ih trenutno najbolje opisuju kao osobe
RIJEKA Kaotični, sretni, tužni, očajni, zaljubljeni, zamišljeni, hiperaktivni… takvi su članovi plesne grupe Flame koja je u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku upriličila još jednu plesnu priču nastalu u njihovim prostorima na Brajdi.
Petu cjelovečernju završnu produkciju nazvali su »Mi«, a zašto je to tako, nije teško dokučiti. Kroz četrnaest točaka, trinaest plesačica i jedan plesač progovorili su o različitim emocionalnim stanjima koja ih trenutno najbolje opisuju kao osobe. Pritom se svatko od njih predstavio video-porukom ili kako su to sami rekli, »dijagnozom«, a cijelo vrijeme pratio ih je i dobro uvježbani ansambl od tridesetak plesača. Ovisno o njihovim osjećajima, »flameovci« su se gibali onako kako je to diktirala glazba, bila ona sjetna ili vesela. Plesalo se u ritmu Sinatre, klasične glazbe, najnovijih pop-hitova i svaki od četrnaest protagonista imao je posebno prilagođenu koreografiju.
Glazba je u nekim trenucima bila preglasna, no posjetiteljima koji su u velikom broju ispunili dvoranu, to nije previše smetalo. Najveći minus zapravo je nepostojanje »prave« priče i koncepta koji se, ako je razrađen kako valja, može razviti u »pravu« predstavu. A to znači osmisliti ozbiljniji plesni »scenarij« koji će od početka do kraja pratiti jednako smislena scenografija, kostimografija, autorska glazba i ostalo što predstavu čini predstavom. Koreografija jest važna, ali nije najvažnija. To je samo jedan kotačić koji će sa svim navedenim činiti smislenu cjelinu ako se poštuju pravila stvaranja.
