Borka Grbac živi u neimaštini i strahuje da joj socijalna služba ne oduzme kćer Milenu, 10-godišnjakinju, i smjesti je u dječji dom
Čovjek je najizdržljivija životinja, kaže jedna stara poslovica, jer što ljudsko biće može izdržati, ne može se limitirati granicama izdržljivosti. No, svemu jednom dođe kraj pa tako i leđima čije kosti počinju pucati od preteškog tereta, osoba se slama i nestaje. Kao i oni kojima je ona stup na kojem stoji obiteljska zajednica.
Takav crni scenarij prijeti 52-godišnjoj Borki Grbac iz Šmrike, čiji je poziv u našu redakciju zadnji vapaj za pomoć kako joj socijalna služba ne bi oduzela kćer Milenu,10-godišnjakinju, s kojom živi u obiteljskoj kući. No, prema svemu što se događalo posljednjih mjeseci, obitelj Grbac se ne može više tako nazivati, s obzirom da su Borka i njezin bivši suprug tri mjeseca razvedeni, a starije dijete, sin Igor već duže vrijeme ne živi u Šmriki nego u obližnjoj Kraljevici.
Ukoliko se nešto ovih dana neočekivano ne promijeni, gospođa Borka će ostati i bez Milene, za koju socijalni radnici smatraju da bi imala bolje uvjete života u Selcu ili nekom drugom domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, što znači i potpuni raspad ove obitelji. Na takvu soluciju Borka ne želi ni pomišljati, a dok govori o tome, nezaustavljivo teku suze niz njene obraze.
Zbog nesuglasica s bivšim suprugom, s kojim je dijeli samo jedan kat kuće, došla je do ruba egzistencije. Kako i sama kaže, na dan našeg posjeta naglasila je kako već tri dana nije ništa jela, jer skuplja novac da otplati dug u iznosu od 4.300 kuna za struju u strahu da njezina Milena ne ostane i bez toga, kada već šest mjeseci nema ni vode u kući.
– Iako sam imala i manje, trenutno težim 45 kilograma. Koliko god štedjela, zbog slabih primanja dug je sve veći, a i nemam ni bojler u kući. Snalazimo se kako znamo i umijemo. Vodu za pranje crpimo iz šterne u dvorištu, a po onu za piće moramo ići do mjesnog groblja. Koliko mi god to fizički bilo teško, svakodnevno odlazim po vodu, iako zbog zdravlja ne bih smjela, ali drugog načina nemam. Neka poštovani čitatelji i šira javnost shvati kako neki ljudi bez vode žive u 21. stoljeću. Najteže mi pada kada Milenu u školi zezaju zbog svega ovoga, kao i to što zbog tjelesnih bolova u kičmi po nekoliko dana ne mogu ustati iz kreveta, pa sve kućanske obveze padnu na leđa moje kćeri, s velikom tugom u glasu i očima će Grbac.
Ne krije kako bi, da ima novaca, pobjegla s kćerkom u Australiju ili bilo gdje drugdje, što je nemoguća misija s obzirom da njezina socijala u iznosu od 860,17 kuna nije dovoljna ni da pokrije tekuće troškove života, kako Borke osobno, pa tako i Milene, njezino školovanje, kao i sve drugo što im je potrebno.
Gospođi Grbac do invalidske mirovine nedostaju još tri godine, što se u ovom trenutku čini kao cijela vječnost. Ipak, unatoč trenucima kada bi najradije digla ruke od svega, ne planira odustati nego samo traži pravo na dio kuće, koju je gradila s bivšim suprugom, kako bi Milena i ona mogle živjeti na miru.
Rado se gospođa Grbac prisjeća ne tako davnih godina kada joj je zdravlje dopuštalo da radeći u ugostiteljstvu u Senju privređuje za sebe i svoju obitelj. Nakon ozljede, odnosno prijeloma rebara i trajnih problema s jednjakom što je dovelo do utvrđivanja njezine trajne nesposobnosti za rad, sve je krenulo nizbrdo i takva situacija traje i dalje, a ne nazire se kraj.
– Tražila sam od kraljevičkih gradskih vlasti makar neku baraku za mene i Milenu, ali ništa od toga, pa sam ovdje u prizemlju ove kuće osuđena na život kao u zatvoru. Na socijalnom su mi rekli da živim kao ciganka, a ne žele mi priznati da se borim za svoje dijete kako bih joj omogućila bolji život od ovog koji ne zaslužuje.
Svi ovi stresovi i šokovi loše utječu na moje zdravlje, ali sve je to nevažno jer moj život samo u jednom ima smisla – kaže gospođa Borka i otkriva s velikom dozom pesimizma i determinizma:
– Moj život ima smisla dok je Milena sa mnom, ali ako mi je uzmu, nije me briga što će biti sa mnom.
