Uznemirena javnost u potrazi za Antonijom: Što se događa s nestalim osobama?

U slučaju Antonije Bilić moguća su dva scenarija: bijeg od kuće i otmica

Potraga za Antonijom Bilić u trenutku pisanja ovog teksta još uvijek traje. Nekoliko desetaka policajaca svakodnevno se bavi ovim slučajem, a u potragu za 17-godišnjakinjom se uključilo i dosta »običnih građana« koji ponajviše internetskim vodama pokušavaju pomoći obitelji.

Čini se kao da se čitava država pokrenula u nastojanju da pronađe mladu djevojku. Antonia Bilić posljednji je put viđena 7. lipnja na mostu na rijeci Čikoli u Drnišu, gdje je stopirala. Prema pričama očevidaca, ušla je u kamion oko 10 sati i nakon toga joj se gubi trag. Naknadno je utvrđeno da je kasnije tog dana njezin mobitel bio u blizini antena kod Karlovca. 

Nakon nestanka je pokrenuta opsežna akcija potrage, a nakon apela roditelja i sestre Ane, u traganje se uključio i veliki broj običnih građana. Mediji su, također, reagirali, tako da gotovo svaki čovjek u Lijepoj našoj danas zna kako djevojka izgleda. No, nekog direktnog uspjeha za sada nema, Antonia je još uvijek na spisku nestalih osoba.   

Uznemirena javnost

Prema neslužbenim informacijama, koje se šire iz istražiteljskih krugova, 20-tak kilometara prije Drniša nepoznati je vozač kamiona isti dan prije 10 sati ujutro pokušao ukrcati još jednu mladu stopisticu, ali ona nije ušla, jer joj je bio sumnjiv.

Nije rijedak slučaj da se nestale djevojke nakon nekog vremena jednostavno – jave. Tako je u listopadu 2010. godine dva tjedna trajala potraga za Marijom Bilić Pavlinović iz okolice Imotskoga. Nakon dva tjedna sama se javila policiji, kazavši kako se nalazila kod prijatelja te da je bila šokirana kad je u medijima vidjela svoju sliku. Tina Božin se pak početkom 2006. godine javila roditeljima nakon što je za njom potraga trajala šest dana. Svi su mislili da se sa svojim dečkom nakon Snježne kraljice u Zagrebu uputila nazad u Split, ali se za par dana javila iz Slovenije. 

Najspecifičniji je slučaj 16-godišnje Šibenčanke, koja se nakon više od dva tjedna intenzivne potrage javila policiji na zagrebačkoj Trešnjevci. Naime, ona je bila svjesna da je traže, s obzirom na to da je trajala i snažna medijska potraga, ali se neko vrijeme nije javljala. Nalazila se s dečkom u stanu, a kako su roditelji branili tu vezu, jednostavno je na neko vrijeme bila odlučila nestati, bez obzira što je time uzrokovala brojne probleme i sebi i policiji.

Čini se kako je baš ta djevojka i dala opis vozača, s obzirom na to da Frane Bilić, rođak nestale koji je vidio kako ulazi u kamion, samo primjetio da šofer ima crnu kosu. Zanimljivo je kako su u Luci Rijeka policajci pronašli vozača kamiona koji dosta nalikuje na fotorobot, no ispostavilo se kako on spornog dana uopće nije bio u tom djelu Hrvatske. Sve u svemu, policija i rodbina dobijaju brojne informacije, no niti jedna za sada nije dovela do pronalaska Antonije. 

   Nestanak Antonije Bilić je kao malo kad prije uznemirio domaću javnost, što je posljedica izuzetne aktivnosti roditelja i sestre da se djevojka pronađe, te činjenice da su se slični slučajevi s tragičnim posljedicama posljednjih godina najčešće događali baš u Dalmatinskoj zagori. Iako svatko to za sada pokušava izbjeći govoriti, nestanak Antonije Bilić ponajviše podsjeća na nestanke Anđele Bešlić i Kristine Šušnjare.

Kristinu Šušnjaru je u sinjskoj krajni na prelasku 2007. na 2008. godinu ubio njezin poznanik Ivica Pezelj. Anđelu Bešlić je pak 2002. godine u istom području ubio njezin rođak Ivan Bulj. Tijela obje djevojke su zločinci nakon ubojstava sakrili, tako da je policijska potraga relativno dugo trajala. 

  Bijeg od kuće

Jasno je kako se svi nadaju da se s Antonijom neće ponoviti ovakva tragedija, no policija nikako ne isključuje ovakvu mogućnost, tako da Gorska služba spašavanja pretražuje drniški kraj.   Prilikom nestanka osobe, policija radi scenarije na osnovu kojih se planski provodi potraga.

Antonijina sestra Ana od prvog dana nestanka šalje apele javnosti da sve što mogu znati o nestanku jave policiji ili njoj. Stoga i na ovom mjestu dajemo njen broj mobitela na koji se mogu javiti korisne informacije – 095/8600-777. Čitava obitelj moli da se ne šalju lažne dojave, već samo zbilja korisne informacije. Ana Bilić zahvalila se i policiji na dosadašnjem radu te odnosu prema obitelji koja se i dalje nada kako će se Antonia sretno vratiti kući. Grupa podrške na Facebooku broji preko 30 tisuća članova, od kojih neki nisu niti iz Hrvatske. I na toj grupi ljudi daju podršku, ali i informacije i prijedloge za potragu. Također, tamo se koordiniraju ljudi koji po raznim mjestima Hrvatske lijepe plakate sa slikom nestale Antonije.

U slučaju Antonije Bilić moguća su dva scenarija: bijeg od kuće i otmica. Iako je bijeg od kuće vjerojatno mnogo bolja solucija u ovakvoj situaciji, Antonia nikada do sada ništa slično nije iskazivala, a policija je navodno došla i do saznanja da nije bilo nikakve najave da bi bježala. A iz iskustva znaju kako se mladi kod takvih bijegova prije samog puta najčešće povjere prijateljima.   

Ukoliko se radi o otmici, jasno je kako je uz pronalazak Antonije cilj i pronaći otmičara. Gotovo je nevjerojatno da se uz relativno dobar fotorobot i ograničavajući podatak da je sumnjivac vozač kamiona do sada nije došlo bliže identificiranju vozača. Što prema policijskim kuloarima ostavlja dvije mogućnosti: ili se vozač primirio i prikrio, zbog medijske raširenosti priče izbjegavajući otvorene prostore, ili nije iz Hrvatske. Čime bi se potraga trebala proširiti i na druge države u regiji. 

 Na nestanku Antonije Bilić policija u ovom trenutku najintezivnije radi, iako u ovom trenutku postoji preko 2.400 službeno raspisanih potraga za nestalim ljudima. Nekoliko je razloga tome. Prije svega, »friškiji« slučaji uvijek se rade najintenzivnije, jer se u par dana nakon nestanka i najviše informacija dozna. Očekivano, postoji i veća empatija prema mlađim osobama koje su nestale. 

  Snalažljivost bjegunaca

Nestanak Antonije Bilić jedan je između 1.000 i 1.500 prijavljenih slučajeva nestanka osoba u Hrvatskoj godišnje. Najčešće potrage završavaju nakon par dana, jer se nestali ili pronađu ili jave rodbini. Ovakav veliki broj nastaje i zbog osoba starije dobi koje nerijetko zbog bolesti jednostavno nesvjesno odšetaju od kuće. U manjem broju slučajeva se radi i o suicidima koje osoba počini na izoliranom nedostupnom terenu, pa prođu i dani dok ju se pronađe. 

Ipak, većina mladih, prema statistikama, bježi zbog instant-problema, poput neslaganja s roditeljima ili straha od neuspjeha u školi. Takvi se bjegunci pronađu najčešće u roku od par dana, iako je bilo situacija da su mlade osobe uspješno eskivirale potragu i tjednima. Kazat će pojedini policajci u neformalnom razgovoru – mladi bjegunci često znaju iznenaditi kreativnošću kad je bježanje od policije i potrage u pitanju. 

Za sve čitatelje i građane Hrvatske važno je razbiti jedan mit koji je uvjetovan holivudskim filmovima. Naime, nestanak osobe treba se policiji prijaviti onaj trenutak kad postoji i najmanji mogući signal da se to dogodilo. Nikakvo čekanje 48 ili 72 sata ne da nije potrebno, već nije poželjno.

Tragovi osobe najlakše se nalaze odmah nakon nestanka, sjećanja očevidaca i svjedoka su najfriškija, a 72 sata nakon nestanka primjerice već je prekasno da se upotrijebe psi tragači. 

 Mit o čekanju dva ili tri dana nastao je zbog nekadašnje prakse pojedinih saveznih policija u Sjedinjenim Državama. Danas čak i tamo kod sumnje u otmicu potraga kreće isti trenutak. Dapače, baš iz američkih policijskih protokola dolazi saznanje da je prvih 48 sati možda i najključnije za skupljanje podataka.

      Izrada psihološkog profila

– Što se prijava nestanka prije zaprimi, veća je mogućnost pronalaska osobe. Da se u ovom slučaju odmah znalo da je djevojka nestala, radio vezom se moglo javiti da je ušla u kamion bijele kabine te se na autocesti i drugim prometnicama onda moglo zaustavljati i sve kamione ako treba. Ukoliko je nestanak prijavljen kasnije, neke velike vajde od slanja radio vezom nema, iako je i tada moguće da se neki policajac sjeti da je vidio ili zaustavio sličan kamion, prepričava Lazarević policijsku praksu. 

Ističe i jedan često mučan detalj u ovakvim slučajevima – policija ako će se ponašati u potpunosti profesionalno, mora ispitati i rodbinu i roditelje. 

– Meni se događalo da to moram raditi za vrijeme svojih policijskih dana. I moram kazati, kad roditeljima objasnite kako stvari stoje i zašto je to potrebno, najčešće pristaju bez ikakvih problema. 

Bivši policijski inspektor, koji danas piše brojne knjige baš s temom policijske prakse, ističe kako je u ovakvim slučajevima potrebno obaviti mnogo razgovora s obitelji, rodbinom i prijateljima nestale, kako bi se ušlo u njezin psihološki profil.   

Policijska praksa

– Znam da mnogi policajci danas to ne vole i čak izbjegavaju, ali potrebno je te razgovore ponavljati. Čovjek se ponekad sjeti neke sitnice tek u drugom ili trećem razgovoru, a to se pokaže na kraju ključnom stvari. Primjerice, kad smo radili slučaj serijskog silovatelja u Dubravi prije par desetljeća, obavili između 70 i 75 tisuća razgovora, kaže Lazarević.  Prema njegovim riječima, policijska praksa u ovim slučajevima je takva da postoji više grupa, od kojih se svaki bavi svojom linijom istrage. No, u slučaju postoji i jedna osoba koja čita sve izvještaje koji se naprave i onda bilježi važne podatke koji se preklapaju. Nerijetko ključne momente u potragama naprave baš ti ljudi.   Branko Lazarević želio je u ovom slučaju istaknuti i izuzetno pametno ponašanje policije.    – U nekim eksponiranim slučajevima policija se znala nositi nervozno i svađalački, što nikako nije dobro. Sjećam se slučaja Anđele Bešlić, tamo su policajci bili na rubu fizičkog obračuna s ocem tada otete. Koliko mogu vidjeti, u ovom slučaju suradnja obitelji i policije je odlična, a i mediji i javnost su se uključili svojim prilozima.