Kad se pregovarački proces jednom zaključi, pregovori neće moći biti ponovno otvoreni osim pod točno određenim okolnostima, definiranim pristupnim ugovorom i monitoringom Hrvatske do ulaska u EU, jer o tome ovisi vjerodostojnost pregovaračkog procesa i ukupne politike proširenja. Međutim, uvijek valja imati na umu da su mišljenja i prijedlozi Europske komisije jedno, no konačne odluke ipak su u ingerenciji zemalja članica EU, koje još nisu donijele definitivnu odluku o završetku hrvatskih pregovora. Naime, proširenje EU u ingerenciji je zemalja članica, koje neposredno i pojedinačno donose odluke o svakoj pregovaračkoj fazi, pa onda i o konačnom zaključenju pregovora, a naposljetku i o datumu ulaska u Uniju. 

Stoga samo naivni vjeruju kako je s datumom zaključenja pregovora sve gotovo i kako do ulaska Hrvatske u EU za otprilike dvije godine nisu mogući novi zapleti. Takve zaplete moguće je prije svega očekivati tijekom postupka ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora, nakon što taj ugovor najvjerojatnije krajem godine konačno bude potpisan, jer hrvatski ugovor mora biti ratificiran u svim članicama Unije u predviđenom roku, kako bi Hrvatska i doista 1. srpnja 2013. godine postala 28. članica. 

 (…)

Unatoč svim mogućim zapletima oko ratifikacije, možda se najveća nepoznanica vezana za ulazak Hrvatske u EU ipak krije na drugoj strani, u samoj Uniji. Naime, EU u ovom trenutku proživljava najveću krizu od osnutka, i ta kriza nipošto nije samo ekonomska, niti kriza eurozone. Nije riječ ni samo o opasnosti od bankrota Grčke, koji u ovom ili onom obliku više nije moguće izbjeći, a onda i još nekih perifernih zemalja, posrijedi je bankrot europske politike, zbog kojeg se tresu sami temelji Europske unije. 

Baš na prvu obljetnicu zakašnjelog pokušaja spašavanja Grčke, kad su MMF i eurozona Grčkoj odobrile 80 milijardi eura za spas bankrotirane kolijevke demokracije, doznali smo kako ni to neće biti dovoljno. Nezasitna Helenska Republika treba još dodatnih 30 milijardi, iako ni to vjerojatno neće biti dovoljno za izlazak iz dužničke krize. Grčka je pred »programiranim« bankrotom, no nitko u ovom trenutku ne može precizno predvidjeti što će to značiti za eurozonu, a što za Europsku uniju, te hoće li za Grčkom propasti i euro. A bez eura, tog najvećeg političkog postignuća ujedinjene Europe, nema ni Europske unije. 

 Dvije Unije

Dogodilo se i ono što smo odavno predvidjeli: gospodarska kriza u međuvremenu se pretvorila u socijalnu i društvenu krizu. Europskom periferijom – Grčka, Španjolska, Portugal, Irska… – zbog drastičnih mjera štednje, širi se nezadovoljstvo i pobuna. Mladi prekarijat izašao je na ulice. U Španjolskoj je stopa nezaposlenosti među mladima već odavno viša od 40 posto. 

Stroge mjere štednje uglavnom se prelamaju preko onih koji su za krizu najmanje krivi. Nezadovoljstvo s europskog juga, poput nezaustavljivog plamena, polako se seli na sjever. Konačan financijski slom Grčke ili Portugala i definitivno bi rezultirao stvaranjem EU dviju brzina, premda se već sada može govoriti o prvorazrednim i drugorazrednim članicama EU. Nitko više nema iluzija o ravnopravnosti unutar EU, naročito između velikih i moćnih starih članica te novih i manjih članica, koje su u EU ušle 2004. 

Kojoj će se Europi Hrvatska pridružiti sa svojim bankrotiranim gospodarstvom i državnim proračunom koji već godinama troši puno više nego što prihoduje? Onoj u kojoj su Njemačka i Francuska, ili onoj u kojoj su Portugal, Grčka i Irska? Nije, dakle, glavno pitanje hoće li se Hrvatska pridružiti EU, pa čak ni kada će se to dogoditi. Pravo pitanje glasi: kakvoj će se Europskoj uniji Hrvatska pridružiti? Što će u ljeto 2013. ostati od Europske unije?

Više u magazinu Novog lista Pogled, u subotu, 18. lipnja