Marija Škaričić: Akademija mi je bila vrlo teška

Nagrađivana i talentirana hrvatska glumica trenutno radi na novom projektu, filmu »Visoka modna napetost« Filipa Šovagovića, u kojem po četvrti put u karijeri glumi lik koji se zove Marija Stvarno ne bih glumila u sapunici ako ne moram. To mi je odbojno jer je puno posla u vrlo stresnim uvjetima, a kvaliteta je takva kakva je, kaže Škaričić

Kad netko uporno osvaja filmske nagrade, od kojih su čak dva Srca Sarajeva, Zlatna Arena u Puli pa čak i uvrštavanje među deset najboljih mladih europskih glumica i glumaca – cijenjeni Shooting Stars – onda nekog vraga ima u toj glumačkoj personi. A kako samo jedna osoba u Hrvatskoj ima ovakvu biografiju, jasno je da se radi o Mariji Škaričić, redovito spominjanoj kao jednoj od najtalentiranijih mladih glumica ovih prostora.

  Otkad nas je osvojila spontanom, nekarakterističnom antiakademskom glumom u »Toj divnoj splitskoj noći« Arsena Antona Ostojića, Marija, dakako akademska glumica, nije nas prestala iznenađivati svojim transformacijama i novim glumačkim kreacijama. Zato joj se i veselimo u novoj glavnoj ulozi u zasigurno pomaknutom novom dugometražnom filmskom projektu Filipa Šovagovića »Visoka modna napetost«.

  Kako doživljavate ulogu u »Visokoj modnoj napetosti« Filipa Šovagovića, kao nešto novo ili ipak poznato?

  – Novo, prije svega zato što je Šovagović jedan toliko jedinstven lik, tako da mi je novo sve s čime se susrećem na setu. Taj njegov scenarij… Ma svaki scenarij je priča za sebe i nije mi se dogodilo da igram iste uloge, ali manje ili više zanimljive – to da. Ovo što on radi, teško je svesti pod neki zajednički nazivnik, ali strašno mi se sviđa ta njegova hrabrost. To čime se on bavi, vrlo je rubno, za taj film ne možemo reći ni da je komedija, satira, melodrama, triler, film katastrofe, obiteljska drama, a na neki način je sve to skupa pomalo. A kad tome dodamo i njegovu začudnu duhovitost, dobijemo nešto što je teško prepričljivo. Ili kužiš pa u tome sudjeluješ, ili ne kužiš pa se pitaš što je to.   

Film iz gušta

Što možete reći o vašoj ulozi? Kakav je to lik?

  – Jedino što je slično s ostalih nekoliko likova koje sam glumila, je to da se opet zovem Marija, kao i u životu. I to je već četvrti put (smijeh). Marija je jedna od sto žitelja otoka Drž, mjesta Bure, koja se zajedno s tim stanovnicima pokušava snaći u jednoj suludoj atmosferi. Ono što vidimo su skice iz života, fragmenti nekog zajedničkog zbivanja, i to kroz dramu, razna pitanja i probleme koje Šovagović izvlači s nepredvidljivim ishodom. Kreneš čitati scenu i čini ti se da je to neka klasična scena, ali on to zakrene u nešto potpuno drugo, otkačeno. Marija je trudna, dvaput, pa se uda, ima neku svoju tihu davnu ljubav u tom mjestu Bura koje ima posebnu atmosferu, a kako će to ispasti kad se sve složi, potpuno je neizvjesno, ali ja sam totalni navijač tog projekta. To je film s malim budžetom i svi smo tamo ne da bismo zaradili, nego iz gušta.

  Je li vam dugogodišnja veza sa sadašnjim ravnateljem Hrvatskog audiovizulanog centra Hrvojem Hribarom problem, poticaj, smetnja?  – Mi smo zajedno skoro deset godina, a on je niti godinu dana ravnatelj, tako da je to skoro najmanji dio naše veze. Ali nisam doživjela nikakve reakcije, mislim da dosta ljudi kuži i željeli su da ravnatelj bude baš on jer on to doista radi sjajno, kuži problematiku kao nitko drugi. Mislim, da ne ispadne da sad hvalim svog čovjeka, ali on to stvarno dobro radi. A osoba koja je najmanje htjela da on to bude sam ja. Zato što je biti ravnatelj HAVC–a i htjeti to raditi strašan stres. Radi sto sati dnevno, rijetko tko kaže hvala, a svi kojima film nije prošao imaju koga okriviti.

Ja nekako dugo nisam kužila zašto on želi raditi nešto za opću stvar, jer – ej, ti si redatelj, ajmo raditi film, meni bi to kao glumici bilo puno draže, ali onda sam shvatila da je to morao napraviti. I sad su se stvarno počele događati super stvari; krenule su naplate od televizije, nakon četiri godine nepoštovanja zakona uvest će se porezne olakšice za strane produkcije, što je fantastično za sve nas.

  A ako ste mislili na to da li netko mene sad drukčije gleda, nisam to primijetila. I nije sad to iz neke arogancije, ali stvarno mi se čini da sam neke stvari odglumila puno prije nego što su uopće postojale naznake da će on to preuzeti pa da mi sad netko i dođe i kaže mi nešto, samo bih mu rekla: »Stari, sjaši!«, zato što stvarno nemam osjećaj da se ikome moram opravdavati.

  Medije je naravno zanimala jedna epizodica s bivšim predsjednikom Stjepanom Mesićem, koji se također pojavljuje kao glumac. Jeste li imali s njim možda i glumačku interakciju?

  – Ne, s njim nisam imala nikakvu scenu. On je imao scene s načelnikom mjesta Bura. Predsjednik dolazi u Buru da se malo odmori…

  I nije kriv ni za jednu od te dvije vaše trudnoće?

  – Ne, ne, ali tamo ima vrlo zanimljiv dijalog s načelnikom i dogovara neke zanimljive stvari o kojima ne smijem puno pričati, ali to je bilo užasno smiješno. I super je bio Mesić, vrlo susretljiv, profesionalan. Iznenadila sam se. Znala sam da su političari dobri igrači, znaju što je gluma, ali da ponavljaš scenu 20 puta… a on je to bez ikakvog problema izverglao. Bilo mu je malo zima, ali nije htio sako jer da to nije dobro za scenu.    Iako vam u biografiji piše da glumite i na televiziji, i na filmu, i u kazalištu, vi ste ipak nekako najviše na filmu. Čak 18 uloga impresivno zvuči. Je li to bio neki vaš izbor, profesionalna orijentacija ili čista stihija?

  – Prvo, ta brojka od 18 uloga jest točna, ali velik broj tih uloga je snimanje po jedan dan, po jednu rečenicu. To se onda bilježi, ali ipak nije nešto. Ima naravno i velikih uloga, ali cijela ta stvar s filmom nije bila moj svjestan izbor. Sve je nekako krenulo nakon moje prve velike uloge u »Toj divnoj splitskoj noći«, a budući da sam slobodnjak i nemam matičnu kuću, morala sam raditi na filmu što se ipak bolje plaća, iako je posao rjeđi.

  A sapunice kao izvor nekog stalnijeg prihoda vas ne zanimaju?

  – Ne. Mislim, ne kažem više da nema šanse, kao prije, ali to stvarno ne bih ako ne moram. To mi je odbojno jer je puno posla u vrlo stresnim uvjetima, a kvaliteta je takva kakva je. Ja sam imala neki drugi put i sada nemam potrebu za tim.

  Ako tih 18 zvuči pompoznije nego što jest u stvarnosti, nagrade su ipak vrlo egzaktne. Razvaljujete Sarajevo, pa je tu onda i Shooting Stars u Berlinu, Zlatna Arena u Puli… Koja vam je najdraža?

  – Prva. Prvo Srce Sarajeva, zato što je sve oko toga bilo prvo. Prvi film, prvi festival, prvi osjećaj da je to dobar film, prva prava uloga. Onda se sjećam kad su nam prvi put rekli da idemo u Sarajevo, bilo mi je uaaa, onda sam pročitala da će tamo biti Mike Leigh, uaaa, on mi je super, onda sam čula da je predsjednik žirija, uaaa možda će gledati moj film, baš fora, a na kraju sam iz njegovih ruku primila nagradu. Bila sam kao dijete, iznenađena svime, i crvenim tepihom, i press konferencijom, i nagradom… Bila sam tada najveselija, ni jedna nagrada poslije nije me toliko razveselila.   

Predavačica na Akademiji

Postoje neke indicije da se glumom zapravo bavite oduvijek, da ste pred kamerom od najranijih dana?

  – Pa kad sam bila mala puno su me snimali sa »superosmicom«, ali je li to sad presudilo, ne znam, i moj brat je bio pred tom kamerom pa je otišao u slikare. Istina je da sam u osnovnoj školi odmah glumatala neke igrokaze, imitirala, pjevala, uvijek nešto izvodila. Onda sam s devet godina otišla u Titove mornare, tamo radila prvu predstavu »Eko Eko« i onda dugo ništa. Odjednom sam se povukla, prestala biti ekstrovertirana, da bi se u srednjoj školi opet toga dosjetila. I nakon srednje opet u Titove mornare, odnosno Gradsko kazalište mladih, da bih skužila da je to jedino što bi me zapravo moglo zanimati.

  Zanimljivo je da ste kasnije pokazali veliku upornost kad ste čak tri puta pokušavali upasti na Akademiju, koja vam je prema nekim kritičarima u jednom trenutku čak možda i odmogla. Je li vam na neki način Akademija sputala intuitivni osjećaj za glumu po kojem ste poznati?

  – Zainatila sam se kad sam drugi put pala. Tada sam to stvarno poželjela, i ne znam otkud mi to jer sam inače sklona odustajanju. I to je sve bilo strašno nejasno, intuitivno, i kad sam imala taj osjećaj, prošla sam. Ni ja samu sebe ne bih primila prve godine. A što se tiče Akademije, zanimljivo je to jer sam sada u suprotnoj poziciji – predajem kao asistent. Meni je Akademija bila vrlo teška zato što sam se s rijetkim profesorima kužila. Upala sam tamo kao u žrvanj, u kompeticiju, imala probleme s nekim profesorima. Ali sve to nije bila samo stvar Akademije, nego i mene. Ja sam se bila malo izgubila. Došla sam sa spontanošću koju sam izgubila jer ti kažu da ne možeš govoriti ovako ili onako, pa taj naglasak, pa to č i š, a ja sam onda povjerovala da moram postati nešto drugo. Nisam mogla normalno ni izaći na scenu, pa sam počela gledati kolegice koje su mi sve bile ljepše, pametnije, talentiranije… U jednom trenutku mi je postalo jako teško, ali onda sam skužila da nešto nije u redu i počela sam mijenjati pristup, istraživati za sebe i to je bila prekretnica.

  Zanima li vas onda možda i akademska karijera?

  – Ne znam, radim tek nešto više od godinu dana na Akademiji i to kao vanjski suradnik. Nisam o tome razmišljala kao o karijeri, ali to mi je strašno lijepo, zanima me i mogla bih se time baviti dalje u životu, ali nikako još ne bih voljela prestati glumiti. Dok je to u nekoj kombinaciji kao sad, može.

  A neki drugi aspekt filma – scenarij, režija…?

  – Ne, nekoliko puta mi je prošla kroz glavu režija, imala sam neku inspiraciju i skužila da bi možda mogla nešto režirati, ali što se scenarija tiče, nema šanse. Potpuni mi je misterij kako to netko uopće može napisati. Tu sam potpuno »respect«. Ja pišem jedino nešto svoje u dnevnik, znam napisati dobro pismo, dosta sam spretna u SMS porukama, ali da bih išla pisati scenarij – nikako.