Moguće da je ovaj preokret uzrokovala odluka Njemačke da do 2023. godine zatvori sve svoje nuklearke, no veća je vjerojatnost da je Europa općenito shvatila da sa svojim nuklearnim otpadom – ipak nema kud
ZAGREB Kako je ovih dana zaključeno na Odboru za energetiku pri EU parlamentu, članicama EU-a treba dozvoliti izvoz radioaktivnog otpada u zemlje izvan Unije, pod uvjetom da je taj otpad prethodno obrađen u skladu s novim pravilima sigurnosti.
Takav je prijedlog nacrta Direktive o zbrinjavanju istrošenog visokoradioaktivnog goriva i ostalog radioaktivnog otpada potpuni zaokret u odnosu na nacrt direktive iz studenog prošle godine, kad je predloženo da svaka država – članica izradi vlastiti program zbrinjavanja, i da se izvoz zabrani.
Kako kažu naši sugovornici, moguće da je ovaj preokret uzrokovala odluka Njemačke da do 2023. godine zatvori sve svoje nuklearke, no veća je vjerojatnost da je Europa općenito shvatila da sa svojim nuklearnim otpadom – ipak nema kud. Samo Finska za sada gradi trajno odlagalište za istrošeno nuklearno gorivo duboko pod zemljom, ostale države, čini se, sve više u obzir uzimaju opciju izvoza, prije svega u Rusiju, Afriku, u Kazahstan, pa čak i Kanadu, države koje su već i svoje zakonodavstvo prilagodile komercijalnom uvozu opasnog otpada.
Do sada je u svijetu proizvedeno oko 270.000 tona visokoradioaktivnog otpada koji je svuda smješten, privremeno, u bazenima za hlađenje uz same nukelarke. Rješenje za njegovo trajno zbrinjavanje nakon hlađenja, koje može trajati od deset do sto godina, zapravo još nije niti pronađeno.
Kako je iz EU-a poručivano krajem prošle godine, opcija izvoza opasna je, prije svega, zato što EU u tom slučaju nad onima koji otpad za novac preuzmu, i pohrane ga, nema nadzor. Priča se sad okreće u potpunosti, što Hrvatskoj, kao budućoj članici, odgovara. Prema sadašnjem dogovoru Hrvatske i Slovenije, istrošeno radioaktivno gorivo iz NE Krško tamo će, u sklopu nuklearke, ostati još 40 godina od njenog zatvaranja. Nakon toga, otpad bi i dalje ostao u Sloveniji, moguće između Krškog i Zagreba, pri čemu bi polovicu troškova zbrinjavanja plaćala Hrvatska, ili bi pak Hrvatska morala preuzeti svoju polovicu, i zbrinuti ju.
– Ostane li otpad u Sloveniji, mi ćemo plaćati polovicu troškova, gdje god taj otpad bio, znači i između Krškog i Zagreba. Slovenci će, naime, imati pravo odrediti lokaciju odlagališta i način zbrinjavanja, a mi ćemo morati platiti polovicu troška – ističe Tonči Tadić s Instituta »Ruđer Bošković«. Na pitanje postoji li mogućnost novih pregovora sa Slovenijom, odgovara kako je to sada, pred vratima EU-a, iluzorno očekivati. Iz tog je razloga, čini se, otvaranje vrata izvozu nuklearnog otpada, dobrodošlo i za Hrvatsku.
Prema rječima Dubravka Peveca iz Hrvatskog nuklearnog društva, međunarodno odlagalište u Rusiji, Kazahstanu, u Africi ili negdje drugdje, dobro je, i jeftinije rješenje za zemlje poput Hrvatske i Slovenije, koje imaju po jednu nuklearku. U tom slučaju, kaže, ne bi morali graditi svoja odlagališta.
Nuklearke u zemljama EU-a, kojih je ukupno 143, godišnje proizvedu oko 7.000 kubičnih metara visokoradioaktivnog otpada, koji se razgrađivati može i milijun godina. Taj je otpad sada pohranjen u privremenim odlagalištima, dok će, osim Finske, vlastita trajna odlagališta kroz desetak godina imati još samo Švedska i Francuska.
