Koja bi opcija željela poručiti: Dragi birači, kada pobijedimo srezat ćemo plaće i ukinuti beneficije. Stranke će se gubiti u nejasnim porukama jer bi one jasne – bile strašne
Da je stanje neodrživo i da uz ovoliku razinu javne potrošnje nije moguće imati stabilnu kunu na ovoj razini upozoreno je već više puta iz domaćih i stranih ekonomskih krugova. Najefektnije je to učinio guverner Rohatinski krajem prošle godine, prije donošenja proračuna za ovu, kada je još možda postojao promil nade da će se u javnom sektoru smoći snage za promjene, iako je bilo puno vjerojatnije da se neće desiti ništa i da će proći još jedna godina u čekanju jer su izbori pred vratima. Unazad pak mjesec dana, budući da se ništa ne dešava tamo gdje treba – na fiskalnom planu, u nekoliko se navrata spominjala pogubnost valutne klauzule jer ona povećava rizike građanima da neće moći otplaćivati kredite vezane uz valutu drugu od one u kojoj primaju plaću. Ukidanje valutne klauzule već godinama spominju protivnici stabilnog tečaja i kritičari postojeće monetarne politike. U klauzuli vide najveće zlo jer ona onemogućuje da se tečaj »malo poravna« i prilagodi stvarnom stanju ekonomije. Rohatinski oduvijek pak tvrdi da čvrst tečaj nije cilj nego tek sredstvo da se ne poruše kakvi-takvi financijski i realni tokovi, no već dulje i otvoreno govori da će se oni porušiti sami od sebe ne bude li se napravilo nešto da se prestanu generirati deficiti koji se namiruju devizama iz inozemstva. Tako se povećava vanjski dug, raste vanjska ranjivost zemlje, a već i inozemne financijske institucije sve jasnije signaliziraju da su sve zabrinutije hoće li biti dovoljno deviza za povrat nagomilanih dugova kojima su godinama plaćane visoka javna potrošnja i stabilnost kune.
Kupili utopiju
Prvo je sam Rohatinski prenio stavove Europske komisije prema kojima treba raditi na smanjivanju valutne supstitucije u depozitima i kreditima jer ona povećava valutno inducirani rizik koji prijeti značajnijim neplaćanjem kredita, a time i destabiliziranjem bankarskog sustava. Ali, kada? Samo ako bi došlo do prilagodbe kroz tečaj, bila to postupna deprecijacija ili nagla devalvacija. Rohatinski se tada ogradio poručivši da za ukidanje valutne klauzule ionako nije ovlaštena središnja banka već je klauzula dopuštena zakonom, a zakone usvaja ili mijenja Sabor. Nakon rasprave o mogućem ukidanju klauzule stiže novo upozorenje, ovaj put iz MMF-a. MMF naime primjećuje da bi razina deviznih rezervi možda trebala biti veća, a riječ je opet o tome da se vani počinje sve više razmišljati hoćemo li imati deviza za vraćanje dugova.
Rohatinski odvraća da takve ocjene MMF-a ne uvažavaju specifičnosti pojedinačnih ekonomija te da je izračun dvojben i unutar samog MMF-a. Nije to prvi put da se guverner usudi proturječiti MMF-u jer je i početkom prošlog desetljeća, kada je naša središnja banka uvodila restrikcije bankama na uvoz kapitala, MMF središnju banku prozivao za netržišno ponašanje. Prošle su godine, a globalna kriza je pokazala da je posve slobodno tržište tek fina utopija prodavana onima koji su je htjeli kupovati. Očito je međutim da se pitanje tečaja sve češće postavlja jer se ništa ne događa tamo gdje bi trebalo i gdje je najveći problem ove zemlje – u preglomaznoj javnoj potrošnji i nekreativnoj Vladi koja čeka izbore i drži status quo. Vlada usporava reforme, čime odmaže Hrvatskoj, ali paradoksalno, dvostruko pomaže sebi: kritičari se iscrpljuju, a oporba ni ne može previše kritizirati da ne uplaši birače. Većina ekonomskih analitičara već godinama ponavlja da treba krenuti s reformama u javnim financijama, u tom dijelu treba i više kreativnosti i daleko više hrabrosti, i to bi apsolutno trebala biti top-tema ekonomskih programa u izbornim kampanjama.
Reforme će se lakše provesti ukoliko se javnosti kaže istina. Činjenica jest da će morati prvo biti gore da bi u srednjem ili duljem roku bilo bolje. Naime, u idućem srednjoročnom razdoblju Hrvatska treba provesti značajniju fiskalnu konsolidaciju što će za posljedicu imati smanjenje određenih prava i beneficija. Dijelom će to biti posljedica i činjenice da se u zadnjih tri godine, otkako je kriza počela, ništa značajno po pitanju fiskalne konsolidacije i strukture javne potrošnje nije napravilo, kaže analitičar Splitske banke Zdeslav Šantić. Stoga će, dodaje, sada promjene trebati biti naglije.– Opcija nema puno, mora se promijeniti model gospodarstva jer ovakav model koji generira strukturne neravnoteže više nitko ne želi ni financirati. Da bi se to promijenilo treba povećati produktivnost, dijelom i smanjenjem, prije svega troškova rada. Odgovorne zemlje i odgovorni političari troškove će snižavati nominalno, a oni manje odgovorni i manje ozbiljni činit će to realno, prizivanjem inflacija i devalvacija, zaključuje Šantić.
Otrcane fraze
No, pitanje je koja bi politička opcija željela poručiti: Dragi birači, kada pobijedimo, prvo što ćemo napraviti je da ćemo vam srezati plaće i ukinuti beneficije iz proračuna, jer se drukčije više ne može. Niti jedan politički marketing ne bi vjerojatno osmislio tako nešto u predizbornim kampanjama jer je upravo veliki, preveliki broj građana/birača vezan uz javni sektor, pa tako Hrvatska sada tavori u nekom čekanju, a birači će, kada je ekonomija u pitanju, izgleda morati čitati misli političara: hoće li ljevica, ako pobijedi, povući potrebne fiskalne rezove ili će pak tražiti, kako je nedavno rekao Radimir Čačić, monetarnu politiku koja će se prilagođavati fiskalnoj? Sretnog rješenja neće biti, pa kako ga onda predizborno upakirati i što nuditi osim već pomalo otrcanih fraza o povećanju izvoza i proizvodnje? Čime se uopće nametnuti kada status quo po definiciji više odgovara vlasti, a oporba se gubi u nejasnim porukama jer bi jasne bile previše strašne.
