Na poziv Udruge »90-60-90« u Velikoj dvorani zagrebačkog »Jedinstva« predstavljeno je desetogodišnje djelovanje Multimedijalnog centra Rijeka i pripadajuće mu Galerije OK
ZAGREB Bilo je to još jedno lijepo proljetno nedjeljno rano popodne kad je autobus riječkih registarskih oznaka parkirao ispred Tvornice »Jedinstvo« na zagrebačkom Trnjanskom nasipu.
Likove koji su nakon toga izišli iz vozila ni najveći padobranac s amnezijom ne bi zamijenio za radnike u tvornici: bilo je jasno i iz aviona da se u toj tvornici sada eventualno proizvodi kultura i da će se dogoditi neka čudna retrospektiva.
Jer osim što su putnici bili odjeveni u šarenilo duginog spektra boja i u materijalima od kože preko sukna do satena, počeli su iznositi rekvizite koji su i sami za sebe nosili toliko simboličkog značenja da bi se za njihovo tumačenje oznojio i Rječnik simbola.
Sjekira, dječja sjedalica, satara, prozirna staklom prekrivena kutija puna dječjih pelena, divovska motika, kartonsko stablo, (posmrtne) maske, nekoliko litara svinjske krvi…
Ženski duo »Leifert« zvučao je kao da je sam Satan Panonski ustao iz groba, naučio nešto o sempliranju i elektronici, promijenio spol i zaprangijao 21. stoljeće
Ambiciozan program
Ambiciozno zamišljen program uključivao je izložbu »MMC – poduzeće u kulturi (1998.-2011.): riječka akcionistička i performerska scena«, koja je kroz videomaterijale i ostale artefakte predstavila djelovanje MMC-a, ali i »žive« performanse riječkih umjetnika, koji su zaposjeli »Jedinstvo« gotovo do jedan sat u noći.
Ambiciozan program imao je i ambiciozan raspored, no kako je to lijepo primijetio voditelj i najavljivač performansa Mario Kovač, ispostavilo se nemogućim pratiti ga, pa su umjetnici izlazili u Veliku dvoranu kako je koji bio spreman.
Originalna ideja uključivala je doduše nešto više artefakata, pa i videoinstalacija, ali tehničke (ne)mogućnosti su centralnim dijelom retrospektive učinile performanse – dnevne akcije raznih profila te večernje glazbene.
A da će stvari biti i artističke i duhovite, i aktivističke i pomalo neozbiljne, pokazalo je već par uvodnih performansa. Prvo je Žak Valenta visokostiliziranim plesnim performansom dao na uvid svoj work-in-progress ekscerpt iz predstave koju sprema, da bi potom Neda Šimić Božinović, za tu prigodu vještica, skupljala milodare za Crkvu.
Treba li reći da nije skupila ništa i da Papin dolazak u Hrvatsku neće biti ništa raskošniji zbog njenih prinosa.
Država s greškom
Mlada riječka umjetnica Jelena Tondini, kojoj je Jasna Zlokić svojedobno ukrala umjetničko ime j-zlo, pokazala je da se pjesnički razvija a da pritom ne gubi ništa od aktivističke jačine poruka kojim njeni tekstovi oduvijek obiluju.
Njen najnoviji rukovet rimiranih pjesama predstavljen je pod nazivom performansa »Mjesto za pušenje«, a ne manje bitno je likovno rješenje kojim se najavljuje, sa slikom Hrvatske.
Pjesme su predstavljene kao članci Zakona o pušenju pa nam nema druge nego donijeti jedan od njih – Članak 9. pravopisno pisanje – Pravopiš: »hrvatska u mom oku/ ne želim bit u toku/ a vi me držite/ u tijeku/ ideja o medu i mlijeku/ bila je samo iluzija/ lupanjem glavom o zid/ nastaje kontuzija«.
Jelena se u svom kutku izborila za svoju cigaretu, na neki način popušila Hrvatskoj, da bi je vrlo brzo Fiko Saliji pokušao i preorati. No kako je sam rekao, Veli Jože nije došao pa je morao sam početi. Ipak brzo je odustao i Hrvatska je ostala neprekopana.
S popušenom i nepreoranom Hrvatskom uhvatio se u koštac i Krešo Mustać, koji je iskoristio hrvatski barjak kao ručnik poslije ritualnog pranja, ali i Pino Ivančić koji ju je prozvao »državom s greškom«.Marina Musulin odsjekla je nešto kose satarom, fala bogu ne i prstiju, Tajči Čekada predstavila je svoja posmrtna odijela i urne, ali i sudjelovala u nizu performansa, a vizualno najupečatljiviji performans izveo je Željko Kranjčević Winter.
U mrklom mraku »Jedinstva« on je naizmjence palio i gasio odljeve ljudskih lica centrirane u »slikama« na zidu, čemu nije trebalo upisivati nikakav dodatni simbolički značaj, jer je i tako, ornamentalno i gotovo dekorativno, akcija proizvela pun pogodak.
Razrjeđivač br. 8
Zoran Štajdohar Zoff je zalivan krvlju izrecitirao Goranovu »Jamu« i još su mnogi umjetnici prošli Pogonom, ali živalj kao da je najviše očekivao od performansa Damira Čargonje Čarlija »Pod lipom, Zagrebačka pivovara«. Možda i zbog toga što se zna da će meso skinuto sa stabla/lipe, zamijenjeno čajem od lipe, na kraju biti pojedeno. A otvorit će se pritom i šank sponzora, koji time zaslužuje i ulazak u naziv performansa.
Performanse je okrunio Davor Dundara, koji se tijekom izvedbe žrtvovao snifanjem razrjeđivača (br. 8, kako je rekao, jedinog koji »radi«) te takav prilično utjecao i na vizualnu komponentu glazbenih perfomansa koji su uslijedili.
Od kojih ćemo zasigurno upamtiti nastup »Leiferta«, ženskog dua koji je zvučao kao da je sam Satan Panonski ustao iz groba, naučio nešto o sempliranju i elektronici, promijenio spol (ali ne i ljubav prema ženama) i zaprangijao 21. stoljeće.
S ponoći je performerska napetost polako popustila, organizatori su metlama počeli skupljati ostatke Dundarine potrage za razrjeđivačem, a riječka karavana je poput Pepeljuge mogla nazad u svoju kuhinju.
Miris riječkih zapečenih krmenadli i kobasica, pomiješan s mirisom razrjeđivača (br. 8) i oksidirane svinjske krvi možda u »Jedinstvo« nije privukao velik broj Zagrepčana, ali jedno je sigurno – još će dugo ostati u zidovima pogona kulture na kraju grada.
