64. festival u Cannesu

Malancholia – Happy end je kad su svi mrtvi

Dragan Rubeša



CANNES Lars Von Trier opisao je svoj najnoviji film »Malancholia« kao »ženski film« dok je sebe nazvao »inkarniranim melankoličarem«. Što se prvog spomenutog tiče, ta sintagma stoji na prilično klimavim nogama, iako mu je ona valjda trebala poslužiti kao osveta svima onima koji su njegov prethodni »Antikrist« proglasili mizoginim filmom. Što se tiče drugog, melankoličan je donekle tek sporiji drugi dio filma koji prolazi u očekivanju kataklizme.


Iako je Von Trier naveo da je filmom pokušao ući u ponor njemačkog romantizma s primjesama Viscontija i Wagnerovih bombastičnih partitura, prvi dio filma ambijentiran na vjenčanju mlađe sestre (Kirsten Dunst) u praznim ritualima stvarnosti puno više duguje Vinterbergovu »Festen«. I dok su u prvom dijelu vontrierovske psihoze rezervirane za mlađu Justine kojoj ti rituali idu na živce i koja poput majke Charlotte Rampling prezire brak, svjesna da je udajom napravila veliku grešku, drugi dio je fokusiran na njenu stariju sestru Claire (Charlotte Gainsbourg) koja u panici dočekuje kraj svijeta i nije joj potreban teleskop da bi odredila kojom brzinom se misteriozni planet Melancholia približava Zemlji, već joj je za to bio dovoljan komad zaobljene žice. U isti mah Justine se počinje ponašati krajnje smireno, kao da se našla u nekom snu.


Možda »najšokantniji« canneski film uvršten je u pralelnu selekciju »Tjedan kritike«. Riječ je o filmu »Moja mala princeza« koji je francuska redateljica rumunjskih korijena Eva Ionesco snimila prema priči iz vlastita života. Glavna junakinja ovog bizarnog filma je modna fotografikinja s raskošnim plavim minivalom (Isabelle Huppert) koja fotografira svoju maloljetnu kćer u izazovnim pozama poput lutkice, pretvarajući je u objekt seksualne žudnje s referencama na Balthusa i Carrolla koje rabi kao banalnu izliku.


Svaki njen novi session postaje erotski sve provokativniji, pogotovo kad se u igru uključi britanski dendijevski glazbenik koji joj nudi opijum i poljupce. No, dok majka ne bira sredstva, kćer postaje svjesna granica i odabire bunt. Film je to koji postaje svodnik vlastite teme, baratajući krajnje složenim moralnim problemima.





Za Justine, život na Zemlji je zao. A dok Claire u prvom dijelu filma promatra Justine kako obnažena promatra misteriozni planet Melankoliju u koji će Zemlja ući u apokaliptični kozmički zagrljaj, kao da promatra sebe u »Antikristu«. Da li se u Von Triera uvukao duh hollywoodskog filma katastrofe? I ne baš, iako će u završnici umrijeti svi, što je za režisera ultimativni happy end. Von Trier vjeruje da nam više nema spasa. A bogami nema ni Brucea Willisa da uzme stvari u svoje bicepse.