Trst se jednostavno nije oglasio na poziv za partnerstvo, a Ljubljana je – kako tvrdi Šarar – izrijekom odustala. Dogodilo se to nakon nedavnog sastanka s predsjednikom BJCEM-a Luigijem Ractliffom na kojem se ispostavilo da bi domaćini Bijenala toj međunarodnoj asocijaciji trebali platiti 15 posto od ukupno potvrđenog budžeta manifestacije, a da nije razjašnjeno što zapravo plaćaju. 

– Uzmemo li kao aproksimativni trošak iznos od oko milijun eura koliko je koštao posljednji Bijenale u Skopju, ispada da bismo trebali platiti milijun kuna samo za licencu, ako je to uopće licenca, jer precizan odgovor na to nismo dobili. Ljubljančani su odmah kazali da im je to neprihvatljivo, a takvo je i naše stajalište, pogotovo kad znamo da se neke svjetski markirane manifestacije ništa na plaćaju – kaže Šarar. 

Prema riječima kustosice zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti Nataše Ivančević koja je u riječkom MMSU-u godinama vodila nastup hrvatske selekcije na Bijenalu, takvu financijsku obavezu imali su i svi prethodni domaćini manifestacije, ali je uvijek bilo pomalo nejasno za što se taj novac koristi. Svojedobno su se u Italiji – jer se sjedište BJCEM-a nalazi u Torinu – vodile i javne polemike o tome, ali dosadašnji domaćini očito nisu dovodili u pitanje postavljene uvjete. 

Jasne propozicije

Šarar smatra da je to neprihvatljivo. Stoga je od Ratcliffa zatraženo da Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u pismenom obliku dostavi jasne propozicije i očekivanja Asocijacije vezano uz obaveze domaćina. 

– I prije nego se ispostavio problem s Trstom i Ljubljanom kao potencijalnim partnerima, smatrao sam da je Rijeka prelako odustala od mogućnosti da samostalno organizira manifestaciju. Stoga smo iskazali spremnost da to napravimo 2015. godine, ali uz neke uvjete. Prvi je da riješimo pitanje sporne financijske obaveze, a drugi je da nam se ostavi dovoljno vremena za pripremu. To znači da očekujemo da Rijeka kao domaćin Bijenala bude potvrđena već na sljedećom zasjedanju BJCEM-a, u listopadu ove godine. U četiri godine imali bismo dovoljno vremena za ozbiljnu pripremu u koju bi trebalo uključiti sve kulturne institucije, jer to ne može biti samo posao Muzeja moderne i suvremene umjetnosti.   

Od hotela do studentskog doma

Ne isključujemo posve ni ideju o partnerstvu, ali partnerstvu koje će imati nekog dubljeg smisla i logike. Mora postojati neka zajednička priča koja povezuje gradove partnere, a ne da to bude partnerstvo samo po ključu diobe troškova i organizacije – kaže Šarar. 

Po njegovu mišljenju Rijeka apsolutno ima kapaciteta za organizaciju Bijenala ukoliko dobije na vremenu, a takva je i procjena Nataše Ivančević, ali uz uvjet da osigura novac iz europskih fondova. 

 – Najveća boljka Bijenala je to što domaćin nema nikakvog utjecaja na kvalitetu odabranih radova, jer svaka zemlja samostalno bira selekcije. Zbog toga se može dogoditi da se manifestacija pretvori u skupi i veliki tramak za osrednje produkcije. No, ideja Bijenala ionako nije u predstavljanju vrhunskih umjetničkih ostvarenja, već na umrežavanju i jačanju veza među mladim umjetnicima. 

Na domaćinu je da osigura kompletnu organizaciju – prostore, tehniku, smještaj, prehranu i lokalni prijevoz umjetnika, osiguranje umjetnina, jedinstveni katalog manifestacije… Gosti plaćaju samo prijevoz umjetnika i delegacija, transport umjetnina i njihovo osiguranje u transportu. U bogatijim gradovima umjetnici su imali smještaj u hotelima s četiri zvjezdice, no siromašniji su ga organizirali u studentskim domovima, a i sama manifestacija događala se u različitim prostorima – kaže Nataša Ivančević. 

– U Ateni je, primjerice, sve bilo u parku, na otvorenim pozornicama i pod montažnim paviljonima i sve je odlično funkcioniralo. Zbog toga mislim da problemi s infrastrukturom ni Rijeci ne bi trebali biti kočnica. Sve se može riješiti i u postojećim uvjetima, ali uz uvjet da postoji novac. 

Skoplje je u suradnji s upravom Bijenala iz Torina za organizaciju manifestacije tražio i dobio sredstva Europske unije. Mislim da je to rješenje kojem i Rijeka treba težiti, jer ako misle trošiti proračunski novac, onda je bolje da odmah odustanu i za to izgrade muzej ili knjižnicu – kaže Ivančević.   

Partnerstvo s Istrom

Prema njezinu mišljenju, samostalna organizacija Bijenala mnogo je bolje rješenje od podjele na više gradova, osim ako su gradovi u neposrednoj blizini jer bi velika udaljenost ugrozila osnovni smisao manifestacije – komunikaciju i razmjenu ideja i iskustava sudionika. Sličnog su stava i bivši ravnatelji MMSU-a, odnosno Moderne galerije Branko Franceschi i Berislav Valušek koji ne isključuju model regionalne suradnje, ali na drukčiji način od onoga koji je predložen. 

– Mislim da u partnerstvu Rijeke, Ljubljane i Trsta nema nikave logike. Umjesto Ljubljane mnogo bolji izbor bila bi Pula – kaže Valušek, a savez s Istrom i Franceschi smatra najprirodnijim: 

– Bio sam na samo jednom Bijenalu u Napulju i ostao zatečen složenošću i veličinom manifestacije čija je najveća prednost upravo umreženost i povezanost umjetnika na jednom mjestu. No, ako to nije moguće i treba potražiti partnere, onda mi se najlogičniji izbor čini Istra koja ima kazalište, plesni i dva filmska festivala, a Rijeka joj prirodno gravitira.   

Politički balon

Franceschi je uvjeren da uz dobru organizaciju koja podrazumijeva sinergijsko djelovanje svih kulturnih institucija Rijeka može ugostiti Bijenale, dok je Valušek skeptičan, a pritom misli da Grad ima i važnijih poslova. 

– Još dok sam bio u Modernoj galeriji razmišljali smo o Bijenalu, ali smo odustali jer Rijeka nema kulturnu infrastrukturu potrebnu za takvu manifestaciju. Isto kao što je nije imala ni za Mediteranske igre. Zbog toga priču oko Bijenala doživljavam kao još jedan politički balon koji bi trebao proizvesti dojam da se nešto radi, a zapravo se ne radi ništa. Jednostavo ne vjerujem u sretan ishod te priče, a k tome mislim da ima i prioritetnijih poslova. Manifestacija da, ali najprije riješimo bitnije stvari poput nove knjižnice ili zgrade MMSU-a o kojima se priča već desetljećima i sve ostaje samo pričama.