Procjenjuje se da je do danas zbog posljedica istjecanja radijacije umrlo između 200.000 i 400.000 ljudi. Mnogi ljudi koji su radili na sanaciji neposredno nakon havarije i gašenja požara trajno su narušenog zdravlja
Točno u jedan sat i 23 minute 26. travnja 1986. godine započela je najveća mirnodopska nuklearna katastrofa u povijesti. U nuklearnoj elektrani Černobil došlo je do eksplozije u nuklearnom reaktoru broj 4. Ta je nuklearna elektrana bila ponos Sovjetskog Saveza, najveći pojedinačni energetski objekt. Četiri su reaktora bila izgrađena, ukupne snage četiri gigavata. Usporedbe radi, golema hidroelektrana na Dnjepru iz Staljinova doba, ponos tog razdoblja sovjetske industrijalizacije i elektrifikacije imala je izvornu snagu od 560 megavata. U Černobilu su još dva reaktora bila u izgradnji.
U prvim satima s požarom se borila malena lokalna vatrogasna jedinica. Leonid Teljatnikov predvodio je ekipu od samo 15 ljudi. Ti su ljudi teško stradali, primili smrtonosnu količinu radijacije, ali odluka Teljatnikova vjerojatno je spriječila još veću katastrofu. On je shvatio da ne može ugasiti požar u reaktoru broj 4 i odlučio je pokušati spriječiti njegovo širenje na ostale reaktore. Krov zapaljenog reaktora se urušio i bili su ugroženi krovovi obližnjih reaktora. Dapače, vatra je zahvatila krov reaktora broj 3, a postojala je opasnost da se požar proširi prema postrojenjima i turbinama cijelog kompleksa elektrane. Inače, krovovi reaktorskih zgrada bili su od bitumena, zapaljivog materijala, a izgradnja krovova od takvog materijala i prema tadašnjim pravilima bila je protupropisna. Električni kablovi, odnosno njihova zapaljiva plastična izolacija također je bila velika opasnost jer se time požar brzo širio.
Jasno je da je za takav posao lokalna vatrogasna jedinica bila premalena, a Kijev, kojem je upućen poziv za pomoć, je udaljen 120 kilometara, predaleko da bi vatrogasci stigli na vrijeme i pravodobno zamijenili svoje ugrožene kolege. Neki vatrogasci iz jedinice Leonida Teljatnikova primili su 20 puta veću dozu radijacije od smrtonosne, a nakupili su toliko radioaktivnog dima u plućima da su i neki liječnici koji su im pomagali oboljeli od radijacije. Od posljedica izloženosti radijacije umrlo je sedam vatrogasaca. Zapovjednik Teljatnikov umro je 2004. od raka prouzročenog izlaganjem radijaciji, a ostalih šest umro je petnaestak dana nakon nesreće. Tri su vatrogasca, Teljatnikov, i dva njegova zamjenika Vladimir Pravik i Viktor Kibensk 1987. godine proglašeni Herojima Sovjetskog Saveza. Pravik i Kibensk posmrtno. Što se tiče Teljatnikova, osim herojske priče o njemu, postoji i ona koja baca nešto drugačije svjetlo. Prema jednom iskazu na požarište je došao pijan, s rođendanske proslave svoga brata.
Uzroci su eksplozije loša izrada, greške u projektiranju elektrane, nedovoljna kvaliteta ugrađenih materijala i, konačno no ne i najmanje važno, ljudska greška. U trenutku havarije u reaktoru broj 4 odvijao se eksperiment kojim je trebalo utvrditi mogu li turbine prilikom gašenja, a u slučaju da ne postoji, odnosno da zataji, vanjsko napajanje električnom energijom, osigurati dovoljno energije za sustav hlađenja reaktora dok se ne pokrenu dizelski agregati. Zapravo je taj eksperiment već bio relativno uspješno proveden, ali rezultati nisu bili do kraja zadovoljavajući jer turbine nisu osiguravale dovoljno energije i trebalo je ispitati određena poboljšanja koja su napravljena. Reaktor broj 4, najmlađi reaktor pušten u pogon 1983. godine, ionako je trebao privremeno biti isključen zbog redovitog remonta, pa je izabran za eksperiment. Međutim, zbog loše procjene u vrijeme eksperimenta nije ostavljen dovoljan broj šipki u reaktoru što je naglo opteretilo sustav. Drugi je operator istodobno zaustavio dovod vode u reaktor čime je zapravo prekinuo hlađenje reaktora i to je dovelo do eksplozije.
Nepovjerenje u sustav
Priča koja je uslijedila neposredno nakon eksplozije priča je o žrtvovanim ljudima, herojima, ali i zataškavanju i moralnom sunovratu sovjetskih vlasti na čelu s Mihailom Gorbačovom. Od ljudi zaposlenih u elektrani, vatrogasaca i onih koji su odmah priskočili u pomoć, njih je najmanje 34 umrlo. Većina u roku od nekoliko tjedana. Pokušavali su spasiti što se spasiti može i to u pravilu bez ikakve zašttne opreme na sebi.
Sovjetske su vlasti odlučile, uoči prvomajskih blagdana, nesreću prešutiti. Ukrajinski politički lider Vladimir Ščerbicki namjeravao je otkazati prvomajsku proslavu i tradicionalnu prigodnu paradu u Kijevu, ali mu je Gorbačov poručio da problem riješi u tišini inače će letjeti iz politike. Tri su dana sovjetske vlasti o svemu šutjele, a tada su švedski meteorolozi primijetili radioaktivni oblak i alarmirali svjetsku javnost. Sovjetski je savez još tri dana o svemu šutio svojim građanima. Očita namjera da se nuklearna katastrofa prešuti nepovratno je naštetila ugledu Gorbačova u SSSR-u, a komunistička je partija u Ukrajini pala na najniže grane u svojoj povijesti.
Istraga je dala još mnogo razloga za nepovjerenje u sistem. Uprava i tehničko vodstvo nuklearke nisu bili dovoljno kvalificirani i nisu imali dovoljno iskustva za vođenje takve elektrane. Direktor Viktor Pavlovič Brjuganov je do dolaska u Černobil karijeru izgradio u termoelektranama na ugljen. Zbog zanemarivanja sigurnosnih propisa osuđen je 1987. godine na deset godina radnog logora, pušten je nakon pet godina. Glavni inženjer Nikolaj Fomin koji u trenutku eksplozije nije bio u elektrani nije imao iskustva s nuklearnim elektranama. Njegov zamjenik Anatolij Djatlov, jedan od ključnih ljudi u eksperimentu koji je doveo do havarije, imao je iskustva s nuklearnim reaktorima, ali na podmornicama. Izbačen je iz komunističke partije, a 1987. je zbog kršenja sigurnosnih propisa osuđen na deset godina radnog logora. I on je žrtva havarije, od posljedica radijacije je umro 1995. godine.
Neposredno nakon havarije zbog izravnih je posljedica medicinsku pomoć zatražilo 35.000 ljudi. Broj žrtava teško je precizno navesti. Procjenjuje se da je do danas zbog posljedica istjecanja radijacije umrlo između 200.000 i 400.000 ljudi. Mnogi ljudi koji su radili na sanaciji neposredno nakon havarije i gašenja požara trajno su narušenog zdravlja. Istodobno, te su procjene itekako kontroverzne što jasno ukazuje na to da realne posljedice Černobila nikada nećemo znati. Primjerice, Vladimir Palkin jedan od pola milijuna ljudi koji su bili angažirani na sanaciji, a koje se uobičajeno naziva likvidatorima, od 1986. godine svake godine dva mjeseca provodi u bolnici u Kijevu jer ima zdravstvenih problema sa štitnjačom što se, pak, izravno povezuje s izloženošću radijaciji. Njegov slučaj potvrđuje da su vlasti itekako htjele zataškati razmjere nesreće.
Naime, kada je prvi put zatražio liječničku pomoć naređeno mu je da prijavi da je primio dvostruko manju dozu radijacije od one koja mu je izmjerena. Danas prima 202 dolara mirovine, a kao likvidator ima pravo na dodatak od 38 dolara i popust od 50 posto na račune za stanovanje. I dok jedni procjenjuju da je posljedica Černobila najmanje sto tisuća karcinoma sa smrtnim ishodom, Znanstveni komitet UN-a za atomsku radijaciju (UNSCEAR) u svom izvješću iz veljače ove godine navodi kako je, ne računajući one koji su neposredno nakon eksplozije bili izloženi radijaciji poput vatrogasaca i zaposlenika elektrane, broj karcinoma s fatalnim ishodom nekoliko desetaka, a ne nekoliko desetaka tisuća, a možda i stotinu tisuća. Prema UNSCEAR-u zabilježeno je 6.000 karcinoma štitnjače, od kojih 15 s fatalnim ishodom. Za likvidatore, osim povećanog broja oboljelih od leukemije i u odnosu na opću populaciju velikog broja ljudi s oštećenjima vida, nema dokaza da su oni koji su primili veću dozu radijacije od dopuštene narušenog zdravlja zbog toma, navodi UNSCEAR.
Aktivan problem
Takvi izvještaji u Ukrajini su redovito vruća politička tema jer likvidatori masovno smatraju da im država nije omogućila dobar tretman niti je kompenzacija koju su dobili zadovoljavajuća.
Nuklearna elektrana Černobil radila je još 14 godina nakon havarije. Bez obzira na sve rizike, zbog loše ekonomske situacije, SSSR si nije mogao priuštiti iskapčanje tri preostala reaktora. Izgradnja reaktora 5 i 6 odmah po havariji je obustavljena. Oko uništenog reaktora broj 4 za nekoliko je mjeseci izgrađen betonski sarkofag koji treba štititi okoliš od radijacije. Između sarkofaga i zgrada koje su se i dalje koristile izgrađena je betonska barijera debela 200 metara. U odjeljenju reaktora broj 2 1991. godine izbio je požar. Nakon što je ugašen i nakon istrage odlučeno je da se trajno obustavi rad tog reaktora. Pet godina kasnije obustavljen je rad reaktora broj 1. To je bila posljedica vlade Ukrajine, tada već samostalne države nastale nakon raspada SSSR-a, međunarodnih organizacija za zaštitu i sigurnost okoliša i Međunarodne agencije za atomsku energiju. Reaktor broj 3 osobno je isključio predsjednik Ukrajine Leonid Kučma 15. prosinca 2000. godine, čime je nuklearna elektrana Černobil potpuno prestala raditi.
No, zanimljivo je da je očekivana životna dob za one koji su živjeli u području Černobila u vrijeme nesreće istovjetna očekivanoj životnoj dobi u ostalim dijelovima Ukrajine: 61 godinu za muškarce i 73 godine za žene.
Černobil će još desetljećima biti aktivan problem. U samom reaktoru broj 4 nalazi se 135 tona urana i plutonija. Sarkofag izgrađen 1986. godine ima rok trajanja od 30 godina. Međunarodna je zajednica upravo uoči obljetnice prikupila i donirala Ukrajini 785 milijuna dolara za izgradnju novog sarkofaga, a očekuje se da će biti prikupljen i ostatak od potrebnih 1,03 milijarde dolara. Novi sarkofag bit će dimenzija 257x164x110 metara i težit će 29.000 tona. Trebao bi trajati stotinu godina.
Povećana radijacija i dalje je prisutna u blizini nuklearke. Greenpeace je početkom mjeseca proveo istraživanje i ispitao prisutnost radioaktivnog cezija 137 u poljoprivrednim proizvodima i rezultate usporedio s onima koje je dobio u drugim dijelovima Ukrajine. Povećana radioaktivnost zabilježena je u mlijeku, mliječnim proizvodima, gljivama, šumskim plodovima, cikli i krumpiru. Istraživanje je provedeno na području od 60 kilometara izvan zone ekskluzije.
