Mi imamo plan zadužiti se do određene mjere, ali striktni smo bili po pitanju odnosa sa sponzorima, pri čemu nam je prvi kriterij bio da nema prodaje imena
Za Matu Škugora, koji je odgojio generacije zagrebačke mlađarije s odličnim glazbenim ukusom, mnogi ne znaju, ali to je isključivo zato što se nikad nije gurao ispred kamera. Dok to nije bilo potrebno. A postalo je potrebno kad su njegovim projektima koje je radio unutar zagrebačkog Studentskog centra – festivalu Žedno uho i N.O. Jazz Festivalu – smanjena, i u nekim slučajevima ukinuta sredstva javnog kapitala, kako zagrebačkog gradskog tako i državnog.
– Da, u Zagrebu konstantno radim, imam redoviti program Žedno uho i za to sam dobio potporu Ministarstva koja će mi omogućiti da platim pola smještaja glazbenika u 2011. godini. To mi je velika pomoć, koja mi omogućuje da radim neke bitno manje profitne stvari. Program je ne bitno siromašniji nego što je bio prije, ali sve bi se to trebalo povećati na jesen kad kreće priča oko mog angažmana u jednom novom prostoru, ali ostavimo to kao iznenađenje dok ne bude službeno. Prostor je inače odličan, ljudi koji su kao novi korisnici ušli u njega su odušljevljeni i ušli su s velikom investicijom, preuredili su ga i bit će bomba. Unutar jednog prostora bit će čak tri dvorane, evo jučer sam bio tamo i fenomenalno je, ali ostale detalje ostavimo za skoru budućnost.
Nije Mati bilo drugog nego potražiti sretniju, komercijalniju sredinu za svoje glazbene projekte dovođenja genijalnih bendova. I našao ju je u Šibeniku, gdje se skompao s ekipom iz Artim produkcije, s kojom je osnovao festival Terraneo.
Terraneo će se održati od 9. do 13. kolovoza, a sudeći prema već dosad potvrđenom popisu izvođača bit će prava glazbena poslastica. Razgovor u kojem spominjemo kako razloge odlaska iz Zagreba tako i ponovnu Matinu značajniju prisutnost u metropoli u sklopu jednog posve novog projekta, počinjemo pitanjem o svemu što nas očekuje na prvom izdanju novog šibenskog festivala.
– Program je gotovo posložen, ali ne možemo još izaći sa svim novim izvođačima. Dogovorena je većina stranih izvođača, ostalo je još definirati jednog headlinera, iako ja ne volim tu riječ. To znači da su potvrđeni The National, The Fall, Janelle Monáe, Crystal Castles, Mogwai, Oneida, The Thermals, iz regije Dubioza kolektiv, Overflow, pa Bambi Molesters, što je prva vijest za medije, a kroz tjedan dana ćemo izaći i s novim paketom izvođača, i tako sve do kraja petog mjeseca. Sveukupna brojka će se zaustaviti na nekih 50 izvođača. I to pola stranih, a druga polovica iz regije, uključujući i Hrvatsku.
I to sve mislite smjestiti u tri dana?
– Da, bit će dvije glavne pozornice, jedna malo veća doduše, a imamo i party zonu, prostor omeđen s dva hangara, gdje će biti jedna pozornica na otvorenom, ali će se i unutar tih hangara odvijati program. To su zapravo betonske građevine koje su služile kao skladišta vojsci, a unutar njih su dvije prostorije od po 200-tinjak kvadrata pa ćemo to iskoristiti za program koji će se događati tijekom cijelog dana i noći. Na glavnim pozornicama će se svirati od podne do 3-4 ujutro.
Nema prodaje imena
Ima ljudi koji ne vole velike festivale zato što se bendovi koje bi htjeli vidjeti često preklapaju u nastupima. Hoće li se to desiti i na Terraneu s obzirom na broj bendova?
– To je zapravo stvar koja je i mene nervirala na velikim festivalima i zato ih i ne volim. I nikad nisam htio ući u organizaciju tako nečeg većeg, ali Grad Zagreb me prisilio na to kad su mi ukinuli sredstva za projekte ovdje. Presudno je zapravo u svemu bilo što sam se povezao s fantastičnim partnerima iz Artim Produkcije, koja vodi i klub Purgeraj u Zagrebu, i jednostavno su se stvari tako posložile prema nečemu što je zdrav i dobar projekt velikog festivala, koji će svakako ići u smjeru da se na dvije glavne pozornice neće preklapati izvođači. Zato će ih biti nešto manji broj, od sedam do osam po danu, na svakoj od tih pozornica.
Do koje je mjere Terraneo vaš, komercijalan projekt, a koliko se naslanja na javni kapital?
– Pa zanimljivo je da Skandinavci jako dobro reagiraju na Terraneo. Mi računamo na puno ljudi koji će doći jeftinim letovima. I točno je da je sve krenulo s Gardenom, ali ovo je kompletno naša produkcija. Ti elektronički festivali koji se događaju na našoj obali, njih pet-šest, su engleska produkcija. Oni tu zakupe, odrade, publika je njihova i to je to. A ovo je skroz druga priča, naša priča.
– U velikoj mjeri je naš, skoro isključivo je naš kapital u pitanju. Ministarstvo kulture je i dalje odobrilo financijska sredstva za moj projekt Žedno uho, jer u trenutku kad sam pisao projekt za festival u Šibeniku, on se trebao zvati Žedno uho i trebao je biti nešto manji. Ali dobra je stvar što će se i tako taj popratni program koji će se realizirati u centru grada realizirati kao ideja s kojom sam išao na MK. Tih 80.000 kuna, što je opet ekskluziva, bit će usmjereno na dovođenje po meni najvećeg pijanista 20. stoljeća Cecila Taylora. On je pojam i sinonim za klavir u jazzu od kraja 50-ih na ovamo. Inače svira po pet koncerata godišnje i zapravo puno više košta, ali iz nekog razloga imao sam ludu sreću upoznati njegovu menadžericu, koja je »popušila« ovo što radim i zapravo dogovorila njegov nastup po bitno povoljnijim uvjetima.
Kako ste uopće financijski uspjeli zaokružiti ovo prvo izdanje?
– Pa još se zaokružuje (smijeh).
Jeste li uspjeli možda dogovoriti naknadno isplaćivanje honorara ili ćete se zaduživati?
– Pa neke prijatelje mogu zamoliti da im se kasnije isplati, ali praksa je mjesec i pol dana prije festivala platiti pola, a dva tjedna prije drugu polovicu. Mi imamo plan zadužiti se do određene mjere, razgovarali smo dosta sa sponzorima, ali striktni smo bili po pitanju odnosa s njima, pri čemu nam je prvi kriterij bio da nema prodaje imena. Velik mi je problem staviti nekog sponzora u naziv festivala. Tu odmah isključujemo velike korporacije, za koje se i tako nismo željeli vezati. U ovom kontekstu računamo da ćemo morati naći još oko 700 – 800.000 kuna, ali to je novac koji ćemo namaknuti u dogovoru s dobavljačima. Jer da se razumijemo, sami izvođači su polovica troška, ostalo je infrastruktura.
Kolika posjećenost vas održava?
– Deset tisuća ljudi nas drži iznad vode, a ispod toga idemo prema zaduživanju. Ali ova prva godina nam je ulaganje, i druga možda čak bude ulaganje, da bi tek treća mogla biti prava. Ja cijeli život ulažem u program koji radim i tek sad to lagano naplaćujem. Pet godina sam s diplomom inženjera elektrotehnike zapravo volontirao u KSET-u, ali radio sam ono u što sam vjerovao. I da nije bilo vjenčanja, djeteta i cijele te priče možda bih i dalje volontirao (smijeh). SC mi je onda omogućio da mogu nastaviti normalno živjeti, obiteljski, a da i dalje radim ono što volim, ali kad je pukla stvar s financiranjem, morao sam naći neki novi model funkcioniranja, a da opet radim ono što volim.
U prvim izjavama i intervjuima nakon ukidanja sredstava tvojim projektima u SC-u bio si prilično pomirljiv i pun razumijevanja, iako je bilo prljavih igara u cijeloj priči. Kako sad gledaš na to?
– Ma meni je to kao prvo bilo potpuno očekivano. Bilo mi je jasno da je Zagreb veliki balon od sapunice koji će se prije ili kasnije raspuknuti. Konstatno je napuhivan proračun Grada, ulazilo se u projekte u koje se nije trebalo ulaziti, blago rečeno. Zato i nije bilo šoka.
Usmjeravanje novca
Ali dobro, jedno je čak i neproporcionalno kresanje sredstava javnog kapitala tvojim projektima u odnosu na druge, a sasvim je drugo priča oko N.O. Jazza, kojoj su kumovali i neki s nezavisne scene…
Da imam budžet od milijun i pol eura mogao bih rezervirati izvođača godinu i pol dana unaprijed, ali ja to ne mogu
– A da, to je bilo u pitanju Ministarstvo kulture, ja sam se ovdje referirao na Grad, u kojem drma Duško Ljuština već 10 godina i on usmjerava novac u projekte koji su u njegovom interesu. Došlo se u situaciju da je manjak novca i križali su ili onima za koje su mislili da će se snaći ili onima u kojima ne vide sebe. A u ovome što sam ja radio u okrilju SC-a oni nisu vidjeli sebe. Javni interes dakako tu uopće nije bitan. Bitan je samo njihov interes. Možda i izravan ponekad, ali nekad jednostavno žele pomoć i svojim prijateljima.
Što se tiče Ministarstva, to je bila nezgodna priča i glupo je to ispalo. Dakle oni su preselili projekt s jednog vijeća na drugo…
Za što su zaslužni ljudi s nezavisne scene…
– Da, ali s ove distance ja ne mislim da je itko išta loše mislio. I u tom i je stvar. Oni su mislili da će to proći na drugom vijeću. I ja bih bio i aplicirao na to Vijeće za glazbu i glazbeno-scenske djelatnosti jer mislim da je ono bilo više nadležno za ono što sam ja radio od Vijeća za nove medijske kulture, ali ja nisam udovoljavao osnovnim kriterijima. Stvar je da kad se prijavljujete sa svojim projektom u sedmom mjesecu, vi već tada morate znati točne izvođače, imati potpisane ugovore, iznose za godinu i pol dana unaprijed. Da imam budžet od milijun i pol eura, mogao bih to, mogao bih rezervirati izvođača godinu i pol dana unaprijed, ali ja to ne mogu. Ja ugovaram najranije od nekakvih sedam-osam mjeseci prije festivala, a najkasnije mjesec i pol do dva. Stvar je onda završila na tome da su oni preselili moj projekt na drugo vijeće, a na projektu nije bilo konkretnih imena. Ja sam računao na osnovi projekta od prije, i u ovom prijašnjem vijeću su to znali. I to je bilo gotovo. Jedini problem koji ja tu vidim je što me nisu nazvali iz Vijeća za nove medijske kulture da sele projekt pa da se ja na vrijeme mogu pripremiti za novo vijeće i nove uvjete. Jer to je već bio deseti mjesec, kad sam ja i mogao imati neka imena, ali oni mi to nisu javili. Ja sam se prilagodio tome, i nastavio raditi dalje. Od svega toga na kraju će profitirati Šibenik, jer ja ću nastaviti raditi dobar jazz program tamo, ali opet zahvaljujući Ministarstvu.
Velike beneficije
Zanimljivo je da se sada ta tvoja dva odvojena projekta – Žedno uho i N.O. Jazz – amalgamiraju u jedan. Hoće li tako biti i ubuduće?
– Odlučit ćemo do kraja godine hoćemo li to zadržati, ali meni se to sviđa, jer ja volim da bude i nešto drugačije, da osim festivala ponudimo i taj neki popratni program unutar samog grada, koji se pomalo prazni pod utjecajem trenda premještanja života na periferiju.
Reci nešto o ljubavi prema muzici. Kad si osvijestio da se želiš profesionalno baviti organiziranjem koncerata?
– Teško mi je reći, te stvari dolaze postupno, jednostavno sam stihijski ušao u to. Ali uvijek navodim The Fall, koji i sad dovodimo u Šibenik a koji sam radio izvan poslovno razumnih razloga. Ali oni su mi promijenili život. Kad sam ih čuo u drugom razredu srednje škole imao sam osjećaj da me netko dobro ispljeskao. I u krajnjoj liniji otkrio mi nešto novo i navukao na post-punk. Ali što se tiče profesionalnog bavljenja ovim, stvari su se razvile kroz moj angažman u KSET-u, iako nisam imao primisli da bih mogao živjeti od toga niti sam tako birao izvođače. Ljudi su me znali pitati da kako sam znao da će ovaj ili onaj izvođač postati tako velik. Ja bih im rekao da je to jedan od stotinu, da mi to nije bilo ni na kraj pameti. A ni danas ne razmišljam hoće li neki bend postati velik, ali ako se dogodi – super! Jer najčešće ostaje dobar prijateljski odnos koji mi omogućuje da imam jako velike beneficije. Konkretno The National – oni odlučuju da žele početi svoju ljetnu turneju u osmom mjesecu u Šibeniku i tri dana prije dolaze u Šibenik na ljetovanje. To je njihov izbor i ja imam bolje uvjete od promotora u recimo Švedskoj ili Danskoj. Ali to je zato što sam im prvi put kad su ovdje došli pružio uvjete kakve nigdje nisu imali, i oni to pamte. Imali su hotel s tri zvjezdice i nastup ispred 80 ljudi koji su znali njihove tekstove. Dotad nisu nikad nastupili ispred više od 20 do 30 ljudi. Bili su izbezumljeni.
