Bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić trenutno je najtraženiji čovjek u Hrvatskoj. Pred njegovim zagrebačkim uredom dežuraju kamere svih većih hrvatskih televizija, a unutra telefoni ne prestaju zvoniti. Razlog je, jasno, komentar prvostupanjske presude Haškog suda generalima Gotovini i Markaču, zbog kojih je dio javnosti krivnju pokušao prebaciti na bivšeg hrvatskog predsjednika, poznatog po ustrajnom zagovaranju suradnje s Haagom i procesuiranja svih zločina počinjenih za Domovinskog rata. Iako je Mesić prethodno pristao da u opširnijem razgovoru za naš list pojasni svoju poziciju u pogledu haških presuda, kasnije se, zbog delikatnosti teme, predomislio, i predložio da o presudama, transkriptima i domaćim reakcijama objavimo njegov integralni, autorski tekst. Zbog izuzetnog interesa javnosti za Mesićevim pogledom na ovu temu, na takav aranžman smo i pristali. 

No, u svome tekstu Stjepan Mesić otkriva puno više toga o “kaosu” s dokumentacijom koji ga je dočekao kada je došao na Pantovčak. Iako Vesna Škare Ožbolt, tadašnja pomoćnica Predstojnika Ureda, tvrdi da su ”svi transkripti koji su se čuvali bili u posebnoj sobi, pod šifrom i ključem, a na svakom transkriptu u gornjem desnom uglu kuverte crvenim slovima stajala je oznaka ‘vrlo tajno’ ili ‘državna tajna’ i da se prema tadašnjem Zakonu o zaštiti tajnosti podataka ti dokumenti nisu mogli koristiti bez odobrenja predsjednika države”, bivši Predsjednik opisuje da je situacija bila sasvim drugačija i da su mnogi prije njega imali pristup dokumentima. 

“Preuzimanjem cijeloga Ureda Predsjednika, ja jesam preuzeo i osoblje i dokumentaciju, ali – upozoravam na formulaciju – u onakvom stanju u kakvome je toga trenutka bila. To se posebno odnosi na dokumentaciju. Ona je bila na tri mjesta: u kancelariji Vesne Škare Ožbolt, pomoćnice Predstojnika Ureda, u Pismohrani i u Arhivu u podrumu glavne zgrade gdje su radili službenici koji su se bavili presnimavanjem audio-vizualnih zapisa. Povrh toga, svaki savjetnik, kao i pomoćnici i pročelnici imali su u svojim kancelarijama i sefovima raznu dokumentaciju, uključujući i te famozne transkripte. Dakle, dokumenti su bili doslovno razbacani po cijelome Uredu.

Da bi se uvelo reda i da bih dobio pregled nad stanjem, u svibnju godine 2000. formirana je komisija sa zadatkom da popiše, preuzme i pohrani dokumentaciju što je zatečena u Uredu. Bit ću posve precizan: govorim o dokumentima koji su bili u kancelariji Vesne Škare Ožbolt, u Pismohrani, te u Arhivu u podrumu. A to je učinjeno na temelju Zapisnika o dokumentaciji Ureda Predsjednika (transkriptima) koji datira iz godine 1999. Tada je, naime, posljednji predstojnik Ureda iz vremena Franje Tuđmana, Ivica Kostović, formirao Povjerenstvo na čelu s Ivanom Jarnjakom, tada na funkciji predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost. Iz zatečenih zapisnika mogli smo utvrditi da je Jarnjak osobno čitao i izdvajao one transkripte koji su mu se činili, iz raznih razloga, zanimljivima. Riječ je o stotinama dokumenata, zapisnicima sa sjednica VONS-a, predsjedništva HDZ-a i osobnih razgovora predsjednika Tuđmana s najpovjerljivijim suradnicima.

Jedan dio tih transkripata preuzeo je Vladimir Šeks, drugi Miroslav Tuđman, dok je treći dio na čudan način nestao, da – upravo tako: nestao. Na primjer: nema ni jednog transkripta, osim dva ili tri kurtoazna razgovora, o susretima kojima je prisustvovao Jarnjak i Ivić Pašalić. 

O tome danas nitko ne govori. Ali su vrlo glasni oni koji tvrde, poput čelnika HSLS, kako sam stavljanjem transkripata na raspolaganje Haškome sudu povrijedio Ustav, te da Ustavni zakon o suradnji s Tribunalom to zabranjuje. Evo i druge goleme laži, a pridodat ću joj i treću – tvrdnju da su svi transkripti bili u zapečaćenim kuvertama s oznakom ‘tajno’. Zapečaćena nije bila ni jedna kuverta. Mnoštvo transkripata i nije bilo u propisanim omotnicama, niti su sve omotnice imale oznaku tajnosti. Kolika je pravna relevantnost oznaka na kuverti, odnosno omotnici, da i ne govorimo“, piše Mesić. 

Osvrćući se na predbacivanja što je neke transkripte o sastancima održanima kod predsjednika Tuđmana stavio na uvid medijima, a preko njih i najširoj javnosti, Mesić kaže: 

“Jesam, učinio sam to kako bih pokazao gdje su se donosile ključne odluke i to odluke koje se tamo nisu smjele donositi. Na primjer – ona o prodaji Večernjeg lista, o načinu preuzimanja kontrole nad tim novinama i o razlozima za to. Dakle, istina je, davao sam neke transkripte na uvid medijima, a i nevladinim organizacijama, ali uvijek s jasnim ciljem – obavijestiti javnost kako se do tada vodila politika i pokazati da to nije valjalo. Nikada nisam puštao u javnost irelevantne transkripte – na primjer, koga bi i zašto zanimalo kako se Hloverka Novak Srzić žalila na probleme u uređivanju i izdavanju tjednika Danas, ili kako je tužakala Tuđmanu svojega nadređenoga na HTV, Mirka Galića? Ili pak transkript koji govori o jednoj i po satnoj raspravi u državnom i stranačkom vrhu, tko je tu homoseksualac, uz navođenje imena – naravno. Takvim se stvarima nisam bavio. Ne bježim, da ponovim i još jednom naglasim, od toga da sam određene stvari učinio dostupnima javnosti. I ponosan sam na to, jer sam time otvorio put početku istinske demokratizacije hrvatskoga društva.”   

Integralni tekst Stjepana Mesića u kojem bivši predsjednik, između ostalog, piše o reakcijama na presudu generalima, otpužbama da je veleizdajnik, predaji dokumenata istražiteljima, ulozi Crkve u dizanju tenzija te putu Hrvatske prema Europskoj uniji objavljujemo u  Pogledu Novog lista u subotu, 23. travnja, 2011.