Njeni filmovi nisu tek puko nizanje glazbenih hitova koji će ubrzo kao soundtrack osvanuti na nosaču zvuka. Oni nisu ni proračunato koketiranje s radio-ready estetikom. To je minuciozno i na trenutke hipstersko prekopavanje po (boljoj) prošlosti indie glazbe
Negdje. Tamo gdje soundtrack priča priču. Tamo gdje glazba kreira narativni mikrokozmos udaljen od vremena. Takav je začudni opus Sofie Coppole. Riječ je uz Tarantina o jednom od rijetkih sineasta koji filmskom soundtracku pristupa s nevjerojatnom la koćom i emocijama, istražujući njegov »vintage« potencijal gotovo akrobatskom preciznošću.
U svim njenim filmovima događaju se nevjerojatne eksplozije razbarušenih glazbenih stilova. Njeni filmovi nisu tek puko nizanje glazbenih hitova koji će ubrzo kao soundtrack osvanuti na nosaču zvuka. Oni nisu ni proračunato koketiranje s radio-ready estetikom.
To je minuciozno i na trenutke hipstersko prekopavanje po (boljoj) prošlosti indie glazbe. Takva pedanterija ne čudi. Još kao tinejdžerka, Coppola je vodila kultnu TV emisiju »Hi Octane« posvećenu glazbenom undergroundu. Paralelno sa snimanjem filmova, režirala je čitav niz genijalnih videospotova, od Flaming Lipsa i My Bloody Valentine do White Stripesa. A i sama se pojavila u spotu »Mildred Pierce« od mitskih SonicYouth, našminkana kao Joan Crawford.
Već u prvom Coppolinu filmu »Virgin Suicides« (»Samoubojstva nevinih«) započinje njena sada već legendarna suradnja s francuskim duom Air koja će se potom nastaviti u »Izgubljenima u prijevodu«. Jedino je taj konceptualni dvojac mogao na pravi način zvukom dočarati misterioznu melankoliju njenih nimfeta iz američke suburbije.
Jedino su oni mogli pokazati što znači biti sam u Kyotu, od momenta kad je Scarlett Johansson izašla iz Shinkansena i ušla u zen. Ali njegove sofisticirane melodije ubrzo zamjenjuju tokijske karaoke večeri okupane Pistolsima (»God Save the Queen«) i Roxy Music (»More Than This«).
“Negdje” je u isti mah i perceptivna studija o praznini, ali i prazni film, jedan od onih tipičnih hipsterskih komada u kojima se ništa ne dešava, začinjen jednim neobjašnjivim ultra-cameom
Takva glazbena razbarušenost tipična je za Coppolin soundtrack i kulminirat će suludim postmodernističkim izletom u svijet pariške aristokracije (»Marie Antoinette«) u kojem se Vivaldi sudara s Apex Twinsima i Cureom, a Squarepusher opće sa Scarlattijem, dok dvorske dame nose krinoline u kombinaciji sa Starkama, a uvodnu špicu otvaraju Gang of Four (»Natural’s Not In It«).
Ali kad treba pokazati kako izgledaju Antoinetteina prozračna i maglenom koprenom obavijena jutra nakon burne noći provedene u tulumarenju, onda će punkoidne dionice zamijeniti neizostavni Air (»Il secondo giorno«).
Hotel California
Zato nije neobično da je u »Marie Antoinette« uloga Marije Terezije dodijeljena Marianne Faithfull.
Zato ne čudi da je u najnovijem filmu »Somewhere« (»Negdje«) koji je nakon dužeg odgađanja konačno krenuo u hrvatsku distribuciju, Versailles zamijenio jednan drugi »dvorac«, mitski hotel Chateau Marmont na Sunset Boulevardu, iako multipleks baš i nije omiljena destinacija škvadre koja sluša autoričine kućne bendove Phoenix i Air.
Ono što je za New York mitski Chelsea, to je za Los Angeles legendarni Chateau Marmont. Monolit glazbene i ine dekadencije, arhitektonski osmišljen kao kopija francuskog ljetnikovca iz 11. stoljeća, u kojem su duhovi slavnih živjeli, umirali i partijali, od Garbo i Deana do Francisa Scotta Fitzgeralda i Huntera S. Thompsona.
Led Zeppelini su se motorima provozali kroz njegov atrij. U tom istom atriju pjevala je gay ikona Judy Garland. U njemu je halucinirao Jack Frusciante. S njegova krova spuštao se Jim Morrison izigravajući Batmana. A Eaglesi su u njemu navodno pronašli inspiraciju za famozni »Hotel California«.
Danas je Chateau Marmont mjesto na kojem se snimaju modne reportaže, dok starlete jezde njegovim hodnicima u pauzi između dvije korporacijske terevenke. U njemu se nakon metaforičke pseudo-antonionijevske kružne vožnje Ferrarijem po kalifornijskoj pustinji skrasio Coppolin junak Johnny Marco, režiser akcijskog blockbustera »Berlin Agenda«.
Coppola se dakle opet vraća životima lijepih i slavnih, iako nismo posve sigurni da li Marcova komatozna pojava treba autorici jer želi pojesti bogate i slavne ili naprosto jesti s njima (sudeći po njenim druženjima s Murakamijem i Marcom Jacobsom, čini mi se da je riječ o potonjem).
Popuniti prazninu
Coppola promatra L.A. kao grad u kojem se čovjek može fino »uštekati«, a da i dalje ostane duboko usamljen. Jedini lik koji je svojim vederim osmijehom uspio popuniti tu prazninu je neodoljiva Elle Fanning u ulozi Marcove kćeri. Čak i kad radi nešto tako banalno kao što je priprema jaja ili kad se zabavlja u hotelskoj sobi s ocem uz videoigru Guitar Hero, to se pretvara u nešto fantastično.
Njen krupni pogled progutao je cijeli film. No, kad ju otac vodi na klizalište, tu više nema mjesta za Thomasa Marsa, pa je u takvoj situaciji sladunjava Gwen Stefani logični glazbeni odabir. Na isti način, nijedna striperica za svoju točku neće odabrati Air, već Foo Fighterse.
Ali zato Phoenixi trebaju Coppoli da bi dočarali melankolično popodne oca i kćeri uz hotelski bazen. To je glazba koja oplakuje gubitak (identiteta, djetinjstva) ali i fino razara narativne konvencije američkog nezavisnog filma.
U Coppole nikad nismo sigurni u kojem glazbenom smjeru će nas odvesti autoričin eklektični odabir.
Tako će se otac i kćer zateći u Milanu na kičastoj dodjeli TV nagrada krojenoj prema parametrima berluskonizirane televizije, dok studijem odjekuju zvuci Enza Iannaccija (Che si fa), kad shvatimo da je u usporedbi s raskošnim odajama milanskog »chateaua« njihov L.A. dvorac najobičnija rupa.
No, bez obzira na svu tu hipstersku samodovoljnost filmskog kadra koji funkcionira kao serija fregmenata intimnog dnevnika koji priča o negiranom bijegu, Coppola se sustavno odupire hollywoodskoj box office mašineriji. Zato treba pozdraviti te male autoričine pobjede i suptilne geste otpora. Pa makar joj one donijele najneugledniju i najmanju dvoranu zagrebačkog multipleksa iza ugla.
