Šetajući Pakoštanima, ne stiče se dojam da se išta događa, a kamoli da se odbrojavaju dani do čitanja presude generalu Gotovini. No, kada se koga zaustavi i započne razgovor pokaže se da je presuda svima na umu
Ako će biti po pravu i pravdi, eto nama našeg Ante kući. Poručuju to stanovnici Pakoštana iščekujući 15. travnja kada će Haaški sud izreći presudu njihovu sumještaninu, generalu Anti Gotovini. U njegovu nevinost uvjereno je i staro i mlado, i oni koji ga ne poznaju ali ponosni zbog zajedničkih, pakoštanskih, korijena, obiteljski ili osobni generalovi prijatelji, suborci.
– Niti je naredio, niti je radio zločina i nema razloga da bude osuđen. Možda sam naivan, ali ja sam optimist i vjerujem da će biti oslobođen odmah sada u prvoj presudi i da će, ako Bog da, uskoro biti s nama – dočekuje nas Željko Kurtov Buš, prijatelj i suborac generala Gotovine.
Kao i svakoga jutra, na kavi je u kafiću Port na pakoštanskoj rivi. Među okupljenima je u tijeku žustra rasprava, ali ne oko toga kakva bi presuda trebala biti, nego o tome tko je minuloga petka bio na skupu potpore generalima održanom u mjestu.
Pobrojali Pakoštanci stotinjak sudionika, pa se negodujući zbog njegova održavanja mimo volje generala Gotovine zadovoljno smješkaju jer su ga bojkotirali. Oni koji su mahali transparentima i držali političke govore stigli su automobilima i autobusom iz Zadra i Zagreba, naglašavaju, ali Pakoštance nisu uvukli u svoju političku igru.
Dječački snovi
– Ovo su teški dani iščekivanja. Ljudi u mjestu izricanje presude pratiti će uz televizije i sami će to u sebi proživljavati – objašnjava Željko Kurtov Buš. Prisjeća se zajedničkih mladenačkih, ali i ratnih dana sa generalom Gotovinom.
– Kao dečki smo igrali na frenje, na plove što je slično balotama samo s kamenim pločama, išli smo brodom njegova oca u ribolov, išli smo na plesnjake, družili se s curicama, a voljeli smo i čitati. Čitali smo Zagorku čija je Grička vještica tada u novinama izlazila, Šenou i Matoša. Sanjali smo da ćemo jednoga dana biti borci i boriti se za Hrvatsku. Mi smo imali tu priliku, borili smo se i stvorili svoju domovinu – kaže Željko Kurtov Buš.
Dodaje da je Gotovina napustio Pakoštane kao 16-godišnjak, odgojen je kao dočasnik u Legiji stranaca, a da se vratio u Hrvatsku i uključio u obranu zemlje Kurtov je saznao 1991. godine kada mu je Gotovina poslao pozdrave uz podsjetnik na njihove dječačke snove.
Kurtov je u ratu bio dozapovjednik operativne grupe Zadar i zapovjednik akcije Maslenica te je s Gotovinom usko surađivao.
– Pred akciju Maslenica Ante je dao nalog da se pozove nadbiskupa Ivana Prenđu da vojnicima održi govor o moralu i čestitosti da se ne bi radili zločini. Mislim da to dovoljno govori kakav je bio čovjek. On je bio u više ratova, bio je u Legiji stranaca koja je jedna od najelitnijih vojnih postrojbi i držao se pravila.
Uvijek pamtim kako je, kada je pozvao Prenđu, rekao da se mora živjeti i poslije rata i zato treba ostati čovjek. On je bio pošten i profesionalan, vojnik do kraja – iznosi Kurtov Buš.
Šetajući Pakoštanima, ne stiče se dojam da se išta događa, a kamoli da se odbrojavaju dani do čitanja presude generalu Gotovini. Prizor kao i u svim dalmatinskim mjestima, počele su pripreme za turističku sezonu, uređuju se ugostiteljski objekti, čiste apartmani, dotjeruju okućnice, svatko u svom poslu, poneki ribar na svojoj brodici, netko će prema trgovini, a netko iskoristi sunčani dan i popiti kavu na rivi. No, kada se koga zaustavi i započne razgovor pokaže se da je presuda svima na umu.
– Meni je u srcu da ga puste i da ga više ne proganjaju. Nije ljudski jer nema grijeha, a oni koji imaju ti banču. On osobno nije ništa učinio i nadam se da će sve dobro završiti – kazao je Ivica Maksan, a Hranislav Kazija dodao da od srca želi da Gotovina bude pušten na slobodu jer je dobar čovjek.
Ostale ne spominju
Govoreći o Gotovini, Čermaka i Markača ne navode, ne hvataju se drugih branitelja, zločina, neće puno niti o politici. I kada ih se priupita, mještani najčešće prešute ili daju odgovor da Gotovinu poznaju, u njegovu nevinost su sigurni i to im je jedino bitno.
U brodici na vezu zatekli smo Antu Šarliju. I on će odmah pristati na razgovor, a usput nastaviti popravljati staru pentu Tomos 4 koju nikako da upali.
– Uh, najgori su nam ovo dani. Svi čekamo šta će biti. Želimo mu sve najbolje, da se čovjek vrati kući. Ratovi se svugdje i oduvijek vode i ima u njima svega, ali on je bio profesionalan, pametan i častan vojnik. Nikoga nije ubio niti je zločina napravio.
Znam ga još od kada je dijete bio, malo povučen i tih. Majka mu je poginula, a on ostao nejak. Otac je išao na ribe i živjeli su od toga, a onda je Ante otišao. Našao je svoj put, obranio nam zemlju i vidiš kako je naopako za njega završilo.
Nije ni njima, obitelji, lako. Sve to proživljavati ima deset godina. Ali drže se. Očekujemo da Ante konačno dođe kući pa da se svi razveselimo – ispričao je Ante Šarlija.
– Mi svoje poštovanje pokazujemo ponašanjem. Pa nećemo raditi cirkuse, održavati mitinge da neki na nama skupljaju političke poene. I previše su ih neki skupili do sada pozivajući se na Antu mimo njegove volje. Tko je na skupovima. Pogledajte ih. Mladi i zdravi ljudi s mirovinama.
A Ante u Haagu. Tako je to u ovoj državi bez reda. Našim ljudima nije do skupova. Oni žele samo pravdu. Ante se politikom nije bavio niti se bavi, nije htio nikakve cirkuse pa je čak i očev pogreb morao propustiti jer je znalo na što bi to ispalo da je došao.
Ostao je čovjek
– Kad smo se nakon rata ponovno vidjeli u mjestu, samo smo se pogledali i suze su nam potekle. Jedna cura je dobacila nešto tipa da je Ante sada popularan, a on joj je odgovorio da se nije niti rodila kada smo se mi družili.
Ostao je čovjek. Svima se normalno javljao, sjedio, pričao, nikada se nije uzdizao. To za njega ništa ne znači. Zamislite kako mu je obitelji, ali ljudi su dostojanstveni u svojoj muci, Dunja često dolazi, javi se svima, razgovara, sve ih poštujemo. Samo da sve ovo završi pa da i njegova obitelj, ali i cijeli mjesto odahne.
Svi želimo da dođe, da bude doma sa svojom ženom i sinom i da živi u miru. Presuda je već donesena i napisana. A mi svi držimo fige da kod njena čitanja čujemo najvažniju riječ, nevin – kazao je Bungur.