Kada se velika sila obruši na malu, pada broj onih koji se sjećaju kako je i zašto sukob započeo.

Proporcionalno rastu empatije, raste i neprijateljstvo prema jačem i uspješnijem u tom srazu, a kad mu još ni motivi pa ni ciljevi nisu najjasniji imamo – Libiju.

Sjeća li se više itko da je na nenasilne prosvjede koje su Libijci organizirali po ugledu na slične u Tunisu i Egiptu, režim reagirao u toj mjeri brutalno da je u prvih tjedan dana bilo više od tisuću mrtvih!?

Nisu ni slučaj, a ni plemenska pripadnost bili presudni za odvlačenje dijela viđenijih ljudi – od veleposlanika, preko generala do političara, među kojima je bilo i Gadafijevih revolucionarnih drugova – iz redova lojalnih režimu, već nepodnošljiva lakoća ubijanja svih koji su iz bilo kojeg razloga smatrali da je Libiji dosta Gadafija.

Sjeća li se više itko vapaja za pomoć koji su se iz Bengazija odašiljali u svijet nakon što je samoproglašeni kralj svih kraljeva Afrike krenuo u uspješnu kontraofenzivu i vraćao grad za gradom?

Spominjale su se riječi odmazda, masakr, genocid… a njima su se bavile Komisija za zaštitu ljudskih prava UN-a, Međunarodni sud u Hagu.

Sjeća li se više itko da je Arapska liga bila prva organizacija koja je od UN-a zatražila uspostavljanje zone zabrane leta?

Partneri na zlu glasu

Toliko o onom što je prethodilo, jer samo tjedan dana nakon što je Vijeće sigurnosti uslišilo zahtjeve Arapske lige i ustanika te odobrilo operaciju osiguranja zone zabrane leta, gotovo svi bi se, da mogu, najradije povukli iz priče.

Gadafi i ustanici, dakako, nemaju kuda, ali koalicijski partneri danas su na zlu glasu i zbunjeno prebacuju pokroviteljstvo nad operacijom, jedan, drugom.

Amerikanci se povlače, a Europa bi trebala nastaviti nadgledanje neba nad Libijom, ali ne zna kako, ni pod čijim zapovjedništvom.

Jedni su se bojali (Francuzi) da bi se  zbog uključivanja NATO saveza udaljile arapske zemlje, drugi su prijetili »otkazivanjem poslušnosti« (Italija) ako se ne uključi NATO, a treći (Turska) nisu pristajali da se u operaciju koja je po njima već prešla granice svojih ovlasti uključi zapadni vojni savez.

Ipak, NATO je u posljednji tren postao stožerno mjesto libijske vojne operacije, no s koliko ovlasti i s kakvim ciljevima, to ćemo tek vidjeti.

Generalni tajnik Arapske lige Amr Musa, konsterniran nad civilnim žrtvama, pravi se nevješt i kaže da UN rezolucijom nisu odobreni udari zračnih snaga na Gadafijeve vojsku.

Kao da je moguće uspostaviti zonu zabrane leta bez da se onemogući libijska protuzračna obrana?

Naime, u Libiji je uspostavljanje zone zabrane leta iznimno riskantno jer je protuzračna obrane mahom smještena u gradovima.

To Amr Musa kao susjed, Egipćanin, i te kako dobro zna, pa ipak, civilne žrtve su među arapskim zemljama unijele toliku nervozu da mu se učinilo manjom štetom pripomoći ideji da se radi o još jednom sukobu između Zapada i islama nego o očekivanom ishodu.

Sad bi sve najradije vratio na ponovno odlučivanje Vijeću sigurnosti UN-a, a pridružuje mu se Libija, koja je zatražila prekid vatre (?) i dijalog te Rusija koja je prije samo tjedan dana bila suzdržana.

Da je stavila veto, na što kao stalna članica Vijeća ima pravo, ni vojne intervencije na osnovu UN revolucije ne bi bilo.

Danas Rusija koalicijsku vojnu operaciju proglašava križarskim ratom (ruski premijer op.a.) ili pak poziva na trenutačni prekid vatre (ruski ministar obrane op.a.) koji bi bio najsigurniji put ka zaštiti civila.

Nebriga za civile

Jedan je švedski novinar, Björn Lindahl, u Svenska Dagbladet prije dva dana napisao da nikoga od samog početka nije bilo briga za civile.

Po njemu, u pitanju je kontrola libijskog naftnog i plinskog bogatstva i ništa drugo, inače, kaže on, da je ikoga briga za Libijce, »oni bi Gadafija i neke od njegovih kolega poveli u neku tihu sobu gdje bi mu objasnili ozbiljnost i neprihvatljivost njegovog neciviliziranog i neposlovnog ponašanja, a ako je trebalo, i neki je novac mogao proći kroz njihove ruke«.

Ako švedski kolega možda ima pravo biti naivan, »naivnost« i manipulativnost ruskog vrha iritira jer ta je zemlja jedina koja trenutačno i dugoročno profitira od ovog rata.

Prisjetimo se da se sve to zbiva u trenutku kada su se pod dojmom japanske nuklearne katastrofe europske države suočile s krahom svoje dugoročne energetske politike koja je trebala diverzificirati izvore.

Ukratko, Rusija nikada nije bila bliža monopolu nad opskrbom većeg dijela Europe naftom i plinom.

Njoj odgovara nesigurnost u Libiji, pad proizvodnje i izvoza libijske nafte te ukupni rast cijena nafte, što se nikako ne bi moglo reći za druge koji su imali svoja naftna postrojenja u Libiji, Hrvatska je među njima, koji sada gube milijune bez nade da će ih skoro ili ikada vratiti.

No, i inače je priča o Libiji i njenoj nafti priča o nama i o modelima uz pomoć kojih pokušavamo razumjeti svijet.

Kamo sreće da je čovjek tako racionalno biće, pa da mu je kako Lindahl misli uvijek najpreči ekonomski interes.

Lako bismo jedan drugog prozreli, predvidjeli buduće poteze, pa bilo Gadafija bilo ustanike nagovorili da se civiliziranije ponašaju.

Jedina bi nam opasnost u tom slučaju prijetila od dosade. No, baš kao i u životu, tako je i u slučaju Libije daleko više elemenata sudjelovalo u pokretanju ovog tragičnog razvoja događaja, pa i u uključivanje zapadnih saveznika u rat, da bismo ih mogli svesti samo na naftu.

No, da će nafta biti sve važnija posebno ako se ostvare najlošije prognoze za tu zemlju, u to nema sumnje.

Neuki Libijci

Više od 40 godina Gadafijeve vladavine stvorilo je situaciju u kojoj Libija nema ni konzistentnu vlast, a kamoli konzistentnu opoziciju.

Gadafi je često mijenjao odluke pa mu je i Džamahirija kao poseban model direktne narodne vladavine uz pomoć lokalnih komisija dosadila već za dvije godine.

Od svega je ostalo samo ime. Gadafi je naime sve radio na način koji je njemu olakšavao kontrolu, pa čak i kada je izgledalo da daje.

Recimo besplatno školstvo nije nikada značilo i solidno obrazovanje, dapače, Libijci uče malo i loše, tehnička znanja su im slaba, a jezike jedva da tko govori.

Upravo iz tog razloga pobunjenici koji su ustali protiv Gadafijeve vladavine i nisu mogli biti više od grupe raznorodnih pojedinaca koje povezuje samo odium prema Gadafiju.

Novinari, bivši ministri, generali, intelektualci koji su se priključili pokretu otpora pokušavaju dati ton ustaničkom pokretu, ali to je još daleko od zauzimanja jasne ideološke pozicije, a ponajmanje pozicije koja bi bila razumljiva zapadnim demokracijama.

Tri poteza

Prema informacijama iz obično dobro obaviještenih izvora u Bengaziju se već nalaze britanski i egipatski specijalci koji pokušavaju organizirati i vojnoj taktici podučiti ustanike.

Više je nego jasno da su i uz silnu pomoć koalicijskih zračnih snaga oni malo ili nimalo napravili da ugroze vojsku lojalnu režimu.

Ustvari stanje je toliko loše koliko nitko tko je krenuo osiguravati nebo nad Libijom nije mogao ni pretpostaviti.

Zato i je u ovom trenutku tako važan odgovor na pitanje koji će biti sljedeći potezi koalicijskih partnera?

Ako idemo logikom primarnog cilja, a on je  bio pomoći ustanicima u borbi protiv Gadafija, što u konačnici znači i njegovo svrgavanje, oni nemaju veliki izbor.

Sve se svodi na tri poteza – prvi, nastaviti nadlijetati nebo i eventualno još tu i tamo u skladu s UN rezolucijom pomoći ustanicima, a zapravo nemoćno promatrati njihov kraj, drugi, isto to, ali i kršiti embargo na dostavu oružja i tako efikasnije pomagati pobunjenicima i/ili treći, riskirati i na libijsko kopno iskrcati kopnene snage.

Dakako, na to bi morali pristati ustanici, što bi značilo da su na kraju snaga, ali i arapske zemlje, što iz današnje perspektive izgleda prilično nevjerojatno.

No, dogodi li se najgore i Zapad sebi dopusti i treći rat protiv jedne muslimanske zemlje prijeti mu priličan broj opasnosti od kojih su najveće dvije – ponavljanje iračko-afganistanskog obrasca i druga ostvarenje Gadafijevog prokletstva, bujanje Europi nikada bliže Al-Kaide.

U Iraku i Afganistanu protivnici nisu poraženi već su se pregrupirali i nastavili širiti strah, smrt i nestabilnost.

Lako je zamisliti situaciju u kojoj Libijom buja građanski rat, a Gadafi i njegovi suborci pribjegnu starim, oprobanim metodama rušenja aviona nad europskim nebom, potapljanja brodova na europskim morima…

Sarkozy je počeo, na njemu će se najviše lomiti, ali od toga nitko neće biti pošteđen.

Eto s takvim se dilemama samo tjedan dana nakon prvog uzlijetanja francuskog bojnog zrakoplova susreće francusko-britansko-američka-arapska koalicija koja je krenula pomoći maloj grupi raznorodnih pojedinaca da spase goli život pred razljućenim diktatorom. Neki će reći, zar od Gadafija ima nešto još gore?