Kako bi postigli nagodbu nude joj zaštićeno najmoprimstvo u stanu s tridesetak kvadrata u Zagrebu, uz uvjet da se Milica odrekne vlasništva i isplati uzurpatoru 300 tisuća kuna
Zašto Hrvatska pregovore neće zaključiti u lipnju? Zato što državne institucije bestidno, godinama, s otvorenom etničkom diskriminacijom, zlostavljaju građane. Jedan od brojnih primjera slučaj je Zagrepčanke Milice Miladinović, kojoj je država, riječju, upropastila život. Obitelj Miladinović, koja je živjela u vlastitome zagrebačkom stanu i vikendici u Donjoj Stubici, država je pretvorila u usamljeničko beskućništvo žene s petsto kuna socijalne pomoći mjesečno. I da nije fanatične osobne upornosti gospođe Miladinović, nitko ne bi ni znao za njezin užasavajući primjer državne diskriminacije. A osim njezinoga, još je najmanje desetak sličnih slučajeva u Hrvatskoj.
Milica Miladinović živjela je u Zagrebu sa suprugom, oficirom JNA, kojemu nikad nije palo na pamet podržati miloševićevski napad na Hrvatsku. Usprkos tome, ujesen 1991., gardisti su ih dva puta puškama tjerali iz stana. Nakon drugoga puta, prestravljeni i bez podrške, pobjegli su u Srbiju. Ondje se obitelj raspala, i Milica je ostala sama. Vratila se u Hrvatsku, samo da shvati kako je ostala bez svega: stanarsko pravo u Zagrebu sudski joj je oduzeto, a u vikendicu u Donjoj Stubici 1994. je uselio hrvatski vojnik. I tu muke tek počinju.
Uvažena tužba
Stubička općina tom je čovjeku izdala rješenje o korištenju Miličine kuće. S godinama, i bez ikakvih dozvola, vikendicu od tridesetak kvadrata nadogradio je sa stotinjak kvadrata bezobličnoga betona. Na sve to općina je ili šutjela, ili izdavala kojekakve dozvole. Kada su se političke prilike 2000. koliko-toliko počele mijenjati, a Sabor ukinuo »postolujne« protusrpske zakone o vlasništvu, sud je uvažio tužbu vlasnice i naložio iseljenje privremenog korisnika. No do stvarnog iseljenja proteklo je – sedam godina. Istodobno, u vrijeme kada Milica Miladinović nije imala gdje živjeti jer je privremeni korisnik uzurpirao njezinu vikendicu, tome je čovjeku država u Novskoj obnavljala kuću. Činila je to na temelju potvrda da je ratni invalid i branitelj, no i jedno i drugo s vremenom se pokazalo netočnim.
Ništa od toga, međutim, nije mu naškodilo. Nakon što je napokon ipak iselio iz Miličine vikendice, tužio ju je tražeći odštetu za ono što je u nju »uložio«. Sud je shvatio otkud vjetar puše, i presudio: vlasnica privremenome korisniku ima isplatiti tristo tisuća kuna za »uloženo«! »Uloženo«!? Bez njezina dopuštenja! U kuću koja joj je oduzeta! Čovjeku zbog kojeg se potucala, i danas potuca, po podstanarskim stanovima!
Nakon što je »europeizaciju« napokon proglasila ozbiljnim poslom, država je ipak počela pokazivati kakvu-takvu spremnost da s Milicom Miladinović sklopi koliko-toliko pristojnu nagodbu. I, što je predložila? Zaštićeno najmoprimstvo u stanu s tridesetak kvadrata u Zagrebu, uz uvjet da se Milica odrekne vlasništva, pa neće morati platiti ni presuđenih tristo tisuća kuna. Dakle: ženi su oduzeli stan i vikendicu – stanarsko pravo i vlasništvo – a nude joj privremenu varijantu stanarskog prava u špelunki koju ne može sama izabrati. Ponosna žena, svom stresu i nerviranjima usprkos, ne želi za to ni čuti.
Polurazumljiva rješenja
– Misle da sam poludjela? Istjerali su me iz stana i vikendice, dvadeset godina potucam se okolo, šesnaest godina čekala sam uzurpator iseli iz moje vikendice, presudili su da mu moram platiti tristo tisuća kuna za ono što je navodno uložio, a zapravo devastirao, i to bez da me išta pitao – i sad bi da me se riješe tako što će me smjestiti nekamo samo da zašutim?! E, neće, crveni se u licu Milica Miladinović.
Slučaj Milice Miladinović, ali i ostali slični slučajevi, mogu se riješiti administrativnom odlukom Vlade u jednome jedinom danu, ocjena je nevladinih organizacija koje pomažu Milici Miladinović. Sandra Benčić kaže da bi Vlada trebala preuzeti obvezu isplate privremenim korisnicima, potvrdi li Vrhovni sud da njima pripada naknada za ono što su uložili. Drugo, vlada u roku od dva mjeseca svim vlasnicima treba kompenzirati štetu nastalu na njihovim kućama, uključujući i naknadu štete zbog dugotrajnosti postupka s kamatama. Time bi riješila i problem povrede prava vlasništva, i povrede prava na suđenje u razumnom roku, a istodobno se zaštitila i od budućih tužbi pred Europskim sudom za ljudska prava. Ukupna svota odštete Milici Miladinović ne bi, procjenjuje se, bila veća od pola milijuna kuna, što znači da bi aproksimativna svota ukupne odštete u svim sličnim slučajevima iznosila do pet milijuna kuna.
»To nije toliko velik novac, a Vlada bi takvim rješenjem otklonila jednu od velikih prepreka u zatvaranju poglavlja 23«, kaže Sandra Benčić, naglašavajući kako nevladine organizacije spomenuti problem smatraju jednom od ključnih prepreka za okončanje pregovora s EU. »Pravo vlasništva temeljno je pitanje, a pokazuje i koliko, zapravo, Hrvatska ulaže u povratak. Ideja da se problem prepusti sudovanju vlasnika s korisnicima, što traje godinama, krajnje je nepoštena, i pokazuje neodgovornost države prema njezinim vlastitim pogreškama. Država je pogriješila, i neka sad sama ispravlja pogreške«, kaže Sandra Benčić.
Nema tih vrata koje dosad nije obila, od države i njezinih institucija osnovanih zato da pomažu ljudima poput nje, a nijedna nije učinila ništa. Stanovit broj rješenja u tom slučaju potpisala je i – Jadranka Kosor. Gospodi u današnjoj Vladi, istina, nije baš ugodno, sliježu ramenima, crvene se i mucaju nešto, nude nekakva polurazumljiva rješenja, nastojeći da se o Milici čuje što manje – ali ona ne želi šutjeti. Tek je pučki pravobranitelj Jurica Malčić u svojoj analizi napisao kako je »postupanje nadležnih tijela bilo pristrano i pogodovalo privremenom korisniku, a na štetu vlasnice, čime su njezina prava ozbiljno povrijeđena i koja i dalje živi u neizvjesnosti. Dok je jedna strana ostvarila pravo na dom dva puta, drugoj to nije uspjelo niti jednom«.
Milicu dobro poznaju i u brojnim udrugama za ljudska prava, gdje su šokirani nesposobnošću – ili, prije će biti, nevoljkošću – države da riješi tako očit slučaj diskriminacije, zaostao iz vremena kada je sudbinama upravljao nasmijani Tuđmanov ministar Jure Radić, pripremajući zakone zbog kojih Milica Miladinović upravo proživljava drugo desetljeće poniženja.
Presedan s odštetom
Trenutno traje poker živaca moćne lijene države i napuštene žene, s unaprijed nepravednim ulozima: u zamjenu za kuću, država nudi privremeni smještaj. Milica Miladinović odbija, a zauzvrat iz države pljušte optužbe da je nezahvalna i nekooperativna. »Na ovom slučaju sedam godina rade UNHCR, OESS, Srpski demokratski forum, o tome je u Saboru govorio Milorad Pupovac, predano radi zamjenik Pučkog pravobranitelja, Europska komisija, Kuća ljudskih prava, Građanski odbor za ljudska prava, odvjetnici… Mnogi ljudi uistinu se trude, nema mehanizma koji nije aktiviran. I nikako, nikako da se problem riješi. Svima nam se kosa već na glavi diže. Takav otpor nikada još nisam vidjela. Čini mi se da se vlada boji da će »puknuti brana« riješe li Miličin problem onako kako mi predlažemo: boje se da će uspostaviti presedan, i da će sve takve slučajeve morati riješiti odštetom«, procjenjuje Sandra Benčić iz Kuće ljudskih prava u Zagrebu.
A mi ćemo dodati: dopusti li EU zaključenje poglavlja 23. a da Milica Miladinović ne dobije pravednu nadoknadu, uzalud smo blebetali o Europi.
