Maria Joao: ignoriram sva pravila u glazbi

Slutim da bih trebala više znati o onome  što radim, možda bih trebala unijeti više  racionalnosti, ali ja radim samo ono što  me usrećuje

U drugom koncertu ovosezonskog Jazz ciklusa HDS-a  i KD Lisinski 20. veljače 2011. nastupit će hrvatskoj  publici poznati Brussels Jazz Orchestra. Naime ovaj  je orkestar već nastupio 2005. u istom ciklusu, tada  pod dirigentskim vodstvom slavne Marie Schneider  koja je izjavila da je to najbolji big band s kojim je  surađivala.

U programu »Another Porgy, a different  Bess« uz Brussels Jazz Orchestra na ovom će koncertu nastupiti pjevači David Linx, te Maria Joao, poznata po nekonvencionalnom pristupu vokalnoj glazbi i virtuoznim, emotivnim izvedbama. Otvorena za sve utjecaje, Maria Joao svoj glazbeni jezik obogaćuje raznim stilovima, pa je razvila osebujan  način improviziranja i vlastiti vokalni rječnik.

 Koje su vas zamisli vodile u kreiranju vlastita stila?

 – Ljudi se razvijaju, mijenjaju, slušaju nove vrste glazbe, sve što se događa na svijetu, ali slušaju i svoje srce, duh, želje, zvuk doma. Prirodno  je da je glazba zemlje u kojoj si rođen nadahnuće za tvoje stvaralaštvo.  Iz narodne i popularne portugalske glazbe dolazi najsnažnije nadahnuće.

Govorimo li o fadu, svi će ga poistovjetiti s portugalskom glazbom. Ali, fado je glazba grada, a ne sela. Manji dio nadahnuća dolazi i  od fada, ali on na moju glazbu i na me ne utječe u velikoj mjeri. Inspiraciju u većoj mjeri crpim iz portugalske etničke glazbe. Zvuk domovine  za me dolazi iz Portugala, Afrike i pomalo Brazila. Na osnovi tih iskustava kreiram svoju glazbu.

Afrički način

 Volim razne glazbene žanrove, različitu glazbu. Nisam zatvorena niti  u jedan glazbeni stil. Nadahnjujem se pop glazbom, ali, naravno, i  afričkom, brazilskom i portugalskom, što čini moj zlatni trokut. Nadahnjuju me i zvukovi. Ponekad samo zvukovi.

Mislim da je to najbolji  način. Valja istraživati, a ne sam sebe stjerati u kut pretvarajući se da  sve znaš. Valja biti otvoren prema svemu što se događa jer toliko je dobre glazbe koja se izvodi diljem svijeta.

 Kako ste razvili osoban stil i jezik, novi glazbeni, ali i lingvistički  »esperanto«?– Razvijala sam ga tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Pjevajući  standarde osjetila sam da želim izvoditi svoju glazbu i razviti vlastiti  glazbeni jezik. Isprva sam bila samo jazz pjevačica, ali unutarnji mi je  glas uvijek govorio da nisam Amerikanka i da trebam pronaći vlastiti  izričaj.

To jednostavno dolazi u moje misli. Volim zvukove nekih  afričkih dijalekata i ponekad ih rabim. Spajam elemente koji pripadaju  mojem zvukovnom svijetu, audio svijetu – ono što čujem na cesti ili prigodom obavljanja raznih poslova, ono što me se dojmi prigodom  slušanja ploča. Spajajući sve to, dogodi se nešto novo.

 Kako vas nadahnjuje afrička glazba? – Moji su korijeni u Mozambiku, odakle je moja majka.

Nisam potpuno bijela. Mulatkinja sam. Vratila sam se u Afriku, gdje sam boravila  kao djevojčica. Nedavno sam ponovno posjetila Mozambik, Obalu Bjelokosti, Senegal i Angolu.

Tako sam se bolje upoznala sa svojim korijenima. Čak i pjesmu »Black Bird« Johna Lenona i Paula McCartneya, izvodim na afrički način. Još od boravka u Mozambiku bavila sam se  mišlju da koristim tamošnji zbor.

Otišli smo u Mozambik i tamo snimili  zbor. Sretna sam što sam muzicirala s glazbenicima iz moje druge domovine. Oni su željeli zvučati poput europskih zborova, poput zborova  klasične glazbe, što čine jako dobro, ali rekla sam im da pjevaju onako  kako se pjeva u njihovoj zemlji što je na kraju uspjelo.

Luđački ples

 Kako spajate razne utjecaje?– Povezala sam Brazil, Afriku i Portugal i na tim temeljima izgradila  sam vlastiti iskaz. Teško je objasniti kako se to doista dogodilo, ali to je  put kojim sam prošla kako bi razvila vlastiti izraz. Nastojim govoriti o  svakodnevici. Nadahnjujem se glazbom, djelima slikara ili pisaca, susretima s njima.  Važan element vašeg nastupa je i osebujan ples kojim izražavate osjećaje. Radite li to svjesno ili spontano?– Počela sam plesati u doba snimanja ploče »Cor«. Uvijek sam mnogo mahala rukama, što mi je pomagalo prigodom pjevanja. Ta je ploča  iznimno značajna jer sam na njoj počela koristiti etničku glazbu. To je  poput svečanosti.

Od tada sam počela plesati, luđački plesati, plesati što  je moguće više. Zašto ne? Slutim da bih trebala više znati o onome što  radim, možda bih trebala unijeti više racionalnosti, ali ja radim samo  ono što me usrećuje. Osjećam li da se trebam kretati, krećem se, osjećam li da trebam biti mirna, mirna sam. Kod mene sve nastaje organski, nikad nema nakane, nikad nije s predumišljajem. Ignoriram glazbena pravila. Glazba jednostavno dolazi k meni.

 Samo su rijetki umjetnici uspjeli sačuvati ono dječje u sebi – jednostavnost, spontanost, intuiciju. Kako još uvijek uspijevate zadržati prirodnost svojstvenu djeci?

 – Ella! Ella Fitzgerald je bila takva! Slušate li je pažljivije, osjetit ćete  da je uvijek bila takva. Uvijek je nastojala u sebi zadržati nešto dječje.  Čak i kad je imala sedamdeset godina… (pjeva oponašajući Ellu Fitzgerald, op. p.). Njezino je pjevanje bilo poput pjeva ptice.

U njemu se nije  osjećalo nimalo težine. Potpuno drukčija bila je Billie Holiday. Ona je  na početku djelovala poput male djevojčice, ali rano je postala poput  odrasle žene – stare i ogorčene. Gotovo do smrti želim ostati mlada djevojka, a tek na kraju postati starom ženom koja će pjevati: »Ouu  Yea«.