Bivši predsjednik države Stjepan Mesić za Novi list iznio svoje viđenje državnika koji danas zaokuplja svjetsku javnost, koji u svojoj državi ima titulu "rais", koja iako se prevodi kao predsjednik, zapravo je mnogo bliža riječi - gazda
U trenucima kad dovršavam ovaj tekst, dakle u prijepodnevnim satima četvrtka, nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti što će se dogoditi u Egiptu u petak i u subotu i kakva će biti sudbina dugogodišnjeg predsjednika te velike arapske zemlje, Hosnija Mubaraka. Jedno je, međutim, sigurno – i to od kasnih večernjih sati u utorak, kad se Mubarak posredstvom televizije obratio naciji – naime, da jedna era završava. I to ne samo u Egiptu, nego i na Bliskome istoku (što je, čini mi se, nešto o čemu jedva da je netko spreman razmisliti – uz iznimku Izraela i bivšeg francuskog predsjednika Chiraca s kojim sam o tome ovih dana razgovarao u Parizu).
Događa se često, mada to nije ni objektivno, a zapravo ni pravedno, da se političare i državnike prosuđuje na osnovi toga kako su završili karijeru, dakle na osnovi njihovih posljednjih dana i postupaka, zaboravljajući pri tome kakva je ta karijera bila i što su oni tijekom nje ostvarili. Prisjećajući se svojih susreta s egipatskim predsjednikom, ali i ocjenjujući njegovu ulogu u bliskoistočnim kretanjima, nastojat ću izbjeći tu zamku.
Govorit ću, dakle, o Hosniju Mubaraku onako, kako sam ga doživio u nekoliko susreta što sam ih s njime imao, ali i onako kako sam ga vidio na političkoj sceni – i kao hrvatski predsjednik, ali i prije toga.
I nisam se čudio što u arapskom jeziku nema adekvatne riječi za funkciju Predsjednika. Mubarak je bio »rais«, što se najbolje može prevesti kao »gazda«, možda još bolje kao »gospodar«
I kad sam krenuo na put u Aleksandriju, kamo me – kao i niz drugih državnika – Mubarak pozvao na svečanost otvaranja nove Aleksandrijske knjižnice (a što je taj pojam značio u vrijeme antike trebalo bi znati svako dijete već u srednjoj školi), bio sam svjestan činjenice da ću susresti vrlo iskusnog državnika koji, priznajem: ne uvijek metodama svojstvenim tzv. zapadnim demokracijama, održava mir i stabilnost u svojoj zemlji, ali i daleko više od toga – koji je, nastavljajući Sadatovu mirovnu politiku pretvorio Egipat u stožernu točku napora za postizanje mira na Bliskome istoku. I bio sam znatiželjan.
Egipatski me predsjednik primio u svojoj aleksandrijskoj rezidenciji, dvorcu što je nekada pripadao kralju Faruku. Već na putu mogao sam primijetiti što znači i što može vlast, kakvu je tada (i sve do nemira posljednjih desetak dana) imao egipatski predsjednik. Da bi se mogla jamčiti sigurnost visokih gostiju koji su se odazvali njegovom pozivu, naprosto su iseljene sve velike stambene zgrade uz široku cestu pored Sredozemnog mora (kojom su svi morali prolaziti), a stanari su – na trošak države – poslani na nekoliko dana u unutrašnjost zemlje. I nisam se čudio što u arapskom jeziku nema adekvatne riječi za funkciju Predsjednika. Mubarak je bio »rais«, što se najbolje može prevesti kao »gazda«, možda još bolje kao »gospodar«. Razgovarali smo, obojica uz nekoliko suradnika, na terasi. Bilo je toplo, ugodno poslije podne. Prvo što sam zapazio bilo je da govori relativno tiho, vrlo promišljeno i da ne izbacuje prazne, naučene fraze. Znao je točno što hoće reći. I vrlo je dobro i brzo shvatio ono što sam ja njemu želio reći – u prvome redu kako bi trebalo nešto poduzeti da bi se pojačala suradnja među zemljama Sredozemlja (ta će ideja, mada prilično razvodnjena, biti nekoliko godina nakon toga realizirana u projektu »Unije za Mediteran«). S razumijevanjem je primio moj prijedlog da Egipat u tome preuzme jednu od vodećih uloga, što se – na žalost – zbog kasnijeg stjecaja okolnosti nije dogodilo, mada je mjesto i značenje Egipta u konstituiranje Unije za Mediteran nesporno i nezaobilazno. Bilo je to vrijeme nakon početka zlosretne vojne intervencije u Iraku. Upoznao sam ga s hrvatskim negativnim stanovištem o tome, a iz njegovoga sam odgovora shvatio nešto što – čini mi se – nije jasno onima u Egiptu (pa i u svijetu) koji ga posljednjih dana napadaju kao američku marionetu. »Imate pravo«, odgovorio je, »ja sam uporno upozoravao Washington da se ne upušta u tako nešto i govorio sam američkim političarima kakve bi mogle biti neželjene posljedice vojne intervencije, ali – nisu me poslušali.«
Ostatak teksta koji je napisao bivši predsjednik pročitajte u današnjem prilogu “Pogled”
