Dati nekome reprezentaciju koja je godinama broj jedan ili dva na svijetu kao prvi ozbiljni trenerski posao - pa to je ipak neozbiljno
Dva dobra poluvremena sve je što je hrvatska rukometna reprezentacija pokazala u prvom krugu Svjetskog prvenstva u Švedskoj. Druga poluvremena protiv Rumunjske i Alžira jedino je pozitivno u čitavoj priči. Razbijanje zalutale Australije uopće se ne može računati kao rukometna utakmica, a iako bi neki kazali kako je prvo poluvrijeme protiv Danaca bilo dobro, poroznost obrane u tih 30 minuta bila je tolika da se vidjelo da nešto ne štima.
Selekcija igrača
Uzroci ovakve loše prezentacije “kauboja” ili “paklenih”, kako im se voli tepati, kreću još od selekcije igrača. Teško je neprimjetiti kako je u rosteru bilo mjesta i za Marija Kelentrića, koji unatoč 37 godina na plećima jako dobro brani u Bundesligi. Kada ti vratari konstantno brane jednoznamenkasti broj udaraca na utakmicama, krene se razmišljati i o postavljanju balvana, a kamoli neće o tome da je trebalo voditi dokazanog vratara. Priča o godinama je suvišna, Danci imaju nekoliko gotovo 35-godišnjaka, Francuzi više nisu mladi, pa svejedno u Švedskoj za nas izgledaju kao svemirski brodovi.
Stručni stožer
Drugi je problem stručni stožer. Svaka čast Slavku Goluži kao igraču, ali dati nekome reprezentaciju koja je godinama broj jedan ili dva na svijetu kao prvi ozbiljni trenerski posao – pa to je ipak neozbiljno. I onda se ne treba čuditi kada u utakmici protiv Srbije forsira 60 minuta sterilnog Marka Kopljara, a nakon dvoboja s Dancima objašnjava da je Ivana Balića držao na klupi čitavo poluvrijeme jer je zapucao dvije lopte.
Uz to je i sam kazao kako je u pripremama gotovo nimalo pažnje poklonio napadu, već je sve bazirao na obrani, uz stav kako ćemo u napadu već nešto smisliti. To smišljanje se u dosadašnjem djelu turnira svodilo na “baci loptu Baliću, pa nek on nešto iskombinira”.
Možemo do medalje
Unatoč svim propustima Hrvatske, raspored druge skupine na kraju je bio takav da su nam i dalje širom otvorena vrata polufinala. Uz dosad prezentiranu igru nemamo tamo što tražiti, no činjenica je da u ovoj reprezentaciji i dalje ima nekoliko vanserijskih igrača koji sami mogu potegnuti do medalje. No, jasno je da ne ovisimo o sustavu, već o na trenutke naizgled nadnaravnim sposobnostima Ivana Balića (to je onaj igrač kojeg je Goluža zaboravio u drugom poluvremenu), Igora Vorija i Blaženka Lackovića, jednog od ponajboljih lijevih bekova Bundeslige koji nikako da proigra u nacionalnom timu. Kolika je krivica na Blažu, a kolika na lošem sustavu reprezentacije koja jako malo izrađuje pozicija za vanjske šuteve?