Miroljubivi Zlobinjar igrom slučaja postao obiteljski nasilnik

Tko je smjestio Alenu Poliću

Slavica Mrkić Modrić

Trubast san aš san dal pristanak autoru fotografij da ih slobodno more prodat kad nas već zabadav litrata. Ki vranić je znal da će te super retro slike finit pod tako jednin grdin naslovun



Zbilja nije uobičajeno usnuti kao miroljubiv, k tome, po mišljenju mnogih, čak i premiroljubiv tip, a probuditi se ni više ni manje nego kao nasilnik. I to obiteljski. Uz napomenu da se ne radi ni o kakvom pomračenju uma, odnosno o preobrazbi temeljenoj na zdravstvenom problemu.


Ne radi se niti o scenariju za neki od novih projekata »Jabuke«, iako je glavni akter ove neuobičajene transformacije upravo Alen Polić, etno glazbenik i pokretač TV serijala o životu i narodnim običajima stanovništva bakarskoga kraja. Promjenu je inicirala jedna fotografija snimljena za potrebe novog projekta »Jabuke«, onog kojim Polić i njegova družina pokušavaju od zaborava oteti priče koje je krasički župnik Fran Mikuličić prikupio i u knjizi »Narodne pripovietke i pjesme iz Hrvatskoga primorja« objavio 1876. godine.


Sporna fotografija


Ideja je da se putem fotografija i čitanja učenicima nižih razreda osnovnih škola približi narodna predaja te da im se otkrije čarobni, ali ne i dovoljno poznat svijet bajki ovoga kraja. U tu je svrhu Polić angažirao fotografa i na Fužinama snimio serijal fotografija kojima je dočarao ono o čemu Mikuličić piše u »Žabici divojki«.




I sve je bilo baš kao što su autori i zamislili. O projektu je 23. rujna pisao i »Novi list«. Objavio i spornu fotografiju, i nitko tada nije ni slutio da će biti sporna. Takva je postala onog trenutka kad je ničim izazvana osvanula na stranicama časopisa »Moja sudbina«. I to, ni više ni manje, nego kao ilustracija tekstu naslovljenom s »Na vrijeme sam se riješila nasilnika«.


Mnogima je bilo smiješno to što je Alenu bilo tragično, no kako bi to rekao naš narod – ruku na srce – nije baš ugodno kočoperiti se na golemoj »retro fotografiji« u društvu nekadašnje miss Alpe – Adria, gospodične Giorgie Mansutti, pa da ti u nadnaslovu stoji »Neugodan susret s dečkom iz mladosti«, a u podnaslovu »U zagorskom selu gdje smo kupili vikendicu ponovo sam srela ljubav iz mladih dana. I ostala zgrožena vidjevši u što se pretvorio. Nisam mogla ni slutiti da bi i meni naudio – Josipa je uvidjela koliku je sreću imala što je upoznala Ivana«.


Pretpostavivši da Alen ne čita »Moju sudbinu«, zanimalo nas je kako je uopće saznao da ga je jedna fotografija premetnula u nasilnika, a potom i koja mu je bila prva reakcija.


Odvjetnik mi je rekal da san trubast


– Dakle, priko toga svemogućega fejsbuka jedna šinjora mi j javila da j va novin broju »Moje sudbine« pročitala ta sakramenski naslov drito pod mojun slikun. Najprvo san se jako znemiril  pa mi j unda koda bilo jedan sled smišno, a unda malo i žalosno. Ma san se primiril i sam sebi govorin da se j triba najprvo sam osvedočit i zajedno vjutro šal san kupit ta sakramenski tjednik i bome je – lipo slika pukla na dvi stranice, a na njoj moja Giorga i ja pijemo kafe. Zajedno san si pomislel kako moje obožavateljice po frizerskimi saloni pod haubami skaču, vrišću i padaju va nesvjest. Još me j i gospa na kiosku pitala da ča to nisan ja. Otel san past va nesvest od srama, ma san rekal: a, san, nač je ona rekla – ala, dragi ti, ne pojidaj se. Ja, lahko j njoj govorit, ma ni bilo mene gljedat va to.


Došal san doma, pročital ča piše, znemil do kraja i šal pogljedat ča stoji uza besedu nasilnik. Stoji jušto ovo – onaj koji vrši nasilje, koji što provodi nasiljem. Prelipo!!! Si su me, jušto kod i ti, tješili i govorili – ne bacilaj, ki ta časopis opće čita. Ja ću ti reć! Čitaju tete ke gredu na trajnu ondulaciju! Već san si zamislel kako grin po gradu, a šinjore s friško navijenimi vlasi prezirno vame gljedaju! Tri put pljunu i prekriže se. A jo meni, sirotomu, priča Polić.


Potom je, kako reče, nalik profesoru Baltazaru, šetao i šetao, bogme se i našetao razmišljajući što napraviti, koji korak poduzeti? Šetajući, valjda je izbacio i podosta bijesa i negativne energije pa je odlučio da nikome ništa ne govori, već da krene do odvjetnika po savjet.


– I ča? Piši kući – propalo. Zač? Zato aš san dal pristanak autoru fotografij da ih slobodno more prodat kad nas već zabadav litrata. Ki vranić je znal da će te super retro slike finit pod tako jednin grdin naslovun. Odvjetnik mi j rekal da se ne more niš napravit i da neka ubuduće pazin ča potpišivan, a kako je ta odvjetnik i moj dobar prijatelj, osim pravnih savjeti rekal je da san i trubast i još mi j sega nadrobil, iskreno će Polić.



Priča objavljena na pet stranica, u časopisu »Moja sudbina« (siječanj 2011. godine) koja je ilustrirana fotografijom Alena Polića i Giorgie Mansutti priča o bračnom paru iz Zagreba koji je kupio vikendicu u jednom od zagorskih sela. Prilikom šetnje mjestom gospođa iz Zagreba upoznaje gospođu iz sela, odvodi ju na piće u mjesnu gostionicu, te tamo shvaća da je dotična supruga njezine nekadašnje mladenačke ljubavi iz Karlovca. Shvaća to i dotična ljubav, koja se tijekom godina premetnula u pravog obiteljskog nasilnika, koji se nekoliko mjeseci kasnije ne libi i silom obnoviti vezu s ljubavi iz mladosti. Nju od silovanja spašava suprug, dotični nasilnik biva protjeran od dugo godina ugnjetavane i maltretirane supruge i vraća se u Karlovac. Dakle, happy end za sve osim za Polića i Giorgiu.



Ne verujte semu ča vidite i ča čujete


Na upit kako je na čitavu tu priču reagirala Giorgia Mansutti, Polić odgovara:– Sa srića da senjora Giorgia Mansutti, ka se isto ni kriva ni dužna nasla na fotografijiživi va Italiji pa još niš ne zna. Ma me par da ja znan kako bi reagirala – siguro bi se i ona znemirila, pa j bolje da njoj to se skupa pokažin kad dojde ali kako j ta ista senjora bivša miss Alpe Adria sigurno su njoj poznate takove situacije.

Cela ta situacija me j domislela kako sej jedanput dogodilo da san va jednin uprizorenju starinskoga pira glumil mladoženju i tako j to bilo objavljeno pod naslovun »Alen Polić u ulozi ženika«. Ijeeeeeee, ča san dobil čestitki, a boga mi i jedan telegram!



I na kraju, koji je zaključak čitave ove neobične priče o miroljubivom Zlobinjaru koji je preko noći postao obiteljski nasilnik iz Zagorja, pitanje je kojim završavamo razgovor s, kako odvjetnik reče, »trubastim umjetnikom«.


– A ča da rečen? Čekaj malo. Evo ovako – ljudići moji, ki ovo čitate, ne verujte semu ča vidite i ča čujete! Ja i dalje nastavljan po svomu – vršim nasilje nad simi vami kopajuć po starimi škrinjami i starimi notami. I sih ću vas silovat z našun tradicijun i običaji dokle ne shvatite da j to jedino s čin ćemo se moć poistovjetit kad nas Europa do kraja prožvače i ispljune. Naša kultura, tradicija i običaji naš su identitet!