Kad god bi se osjećala kao da joj je život podmetnuo stupice, da duga popodneva u Kozarčevoj ulici postoje samo zato da u njoj izazovu valove neke neobjašnjive tuge – Mirjana Sanader bi se okrenula umjetnosti.

Otišla bi do vitrine u čijoj je prvoj ladici njezin suprug držao pozivnice za premijere kazališnih predstava i otvorenja izložbi, pa probrala nešto za što joj se učinilo da bi joj moglo odagnati nemir. I obično je tako i bilo: kad bi se po povratku s takvog eventa vratila u mir obiteljske kuće, dok bi u predvorju skidala bundu, zagrijana šampanjcem s domjenka, zadovoljna bi ustvrdila da je onaj grozni osjećaj ispario.

Jednako je ljekovito djelovalo i razgledavanje slika u stanu koji je bio nalik na galeriju, zahvaljujući suprugovoj kolekcionarskoj strasti spram umjetninama. Gledajući Bukovčevu »Malu markizu«, portret bljedopute djevojke koja se ogledava u zrcalnoj plohi okruglog stolića, izgubila bi se u nekim detaljima, zagledana u bjelinu ljiljana u oslikanoj vazi, a ljekovit je učinak imala i »Gospođa Monnier« u čijem je licu pronalazila sličnosti sa svojim, s tim što ona sama nije imala šiške nalik na raskuštrane stidne dlačice.

Otkako joj je suprug u zatvoru, sve umjetnine zaplijenjene, bankovni računi blokirani, a Kozarčevom strateški raspoređeni prokleti paparazzi zbog kojih se počinje osjećati kao Lady Gaga, Mirjani Sanader su odrezani privilegirani pristupi umjetnosti.

U sumornim danima nakon Nove Godine, okružena golim bijelim zidovima, onaj weltschmerz se opet vratio.

 – Mama, daj se trgni. Znam da je teško, fakat te razumijem. Ali moraš napraviti nešto, inače ćeš se pretvoriti u one depresivne ljude koji se voze tramvajem i imaju izrast u kosi, rekla joj je tog jutra Bruna. Ganula ju je kćerina briga.

 Za to vrijeme, na drugom kraju grada, Jadranka Kosor je uz prigušen radio zapisivala novogodišnje odluke u novi rokovnik s logom stranke.

Smislila je samo dvije: prvo – odvojiti više vremena za učenje engleskog (da joj se više ne ponovi ona bruka s »day after yesterday«), drugo – prestati opsesivno googlati svoje ime. Treće je kopirala od Davida Beckhama koji je za neki tabloid izjavio da je najveću revoluciju u svome životu napravio kad je uvečer počeo pripremati odjeću koju će ujutro obući, jer je previše vremena trošio na jutarnje kopanje po ormaru, baš kao i ona sama, koja se ujutro dugo mučila oko usklađivanja broša s kostimom.

A onda joj je presušila inspiracija. Valjda je to dobro, pomislila je. Prošla godina je bila njezina godina, postigla je toliko toga: uvrštena je na popis najmoćnijih žena svijeta, družila se s Obamom, učvrstila imidž odlučne, razborite premijerke.

Pomislivši na to, nesvjesno se uspravila u stolici.

»O!-o!-o! o-mađijaj me!«, čula je refren poznate pjesme na radiju, što ju je u trenu ozlojedilo jer se sjetila spota u kojoj se oni ružni majmuni iz Rijeke rugaju njenoj frizuri. I drugim stvarima, ali to s frizurom joj je baš smetalo. Hitro je ustala i promijenila stanicu.

Škola života

Istog je dana Mirjana Sanader posudila kćerine motivacijske kartice iz kutije »Škola života«. Kartice su pratile knjigu istog naziva kojom je Brunin imenjak, neki Šimleša, objašnjavao ljudima kako da vode skladan, zadovoljan život. Bruna je svaki dan posezala za jednom, nasumice odabranom karticom, na čijoj je poleđini bila ispisana znakovita poruka koju je trebalo slijediti. Sad je i Mirjana napravila isto.

Na kartici koju je izvukla pisalo je: »Međuljudski odnosi: Osnovna stvar koja čini dobar odnos je ravnoteža primanja i davanja. Bilo da se radi o poslovnom, prijateljskom, partnerskom ili bilo kojem drugom odnosu, ključno je imati ravnotežu primanja i davanja«.

– O, da je Ivo imao tu ravnotežu!, zavapila je ispod glasa. Sve je više mužu zamjerala što ih je doveo, cijelu obitelj, na samo dno.

Poruka na kartici samo ju je ozlojedila svojom nadmenom pravovjernošću. Ravnoteža primanja i davanja: lakše reći nego napraviti, pomislila je, prevrćući po rukama kutijicu s koje se smiješio začešljani autor rumenih obraza.

Izvukla je još jednu karticu iz snopa. »Ponovno pregledajte svoj život, otkrijte u kojim ste životnim područjima prihvatili nešto ispod vašeg minimuma i tako kompromitirali sebe i PROMIJENITE TO!«

Ova ju je zaista uspjela motivirati. Ne treba ni razmišljati, upravo je ovo razdoblje u kojemu živi ispod svog minimuma, bez slika, izložaba, predstava. Ali promijenit će to. Napravit će za sebe najbolje što u ovim uvjetima može.

Inspektorica Kvokoš

Usprkos svim uspjesima, Jadranku Kosor je tištilo neko čudno, prigušeno nezadovoljstvo kojemu nije znala locirati izvor. Nije ni čudo da je bila nezadovoljna; tko je pronalazio ispunjenje u trajnoj izloženosti hrvatskoj politici, morao je biti intelektualno plitak i čudovišno egoističan.

Jadranka nije bila plitka. Prije nego što se učahurila u društvo ministara s viškom kilograma i manjkom dobrog ukusa, ona je imala drugačije aspiracije. Zanimala ju je lijepa književnost, pisala je priče za djecu, dobila Desankinu nagradu, prestižno savezno priznanje za pjesnike, za svoju zbirku »Koraci«…

A sad, po tanahnim žicama njezine plahe, umjetničke duše grubo je tandrčilo gudalo dnevne politike, sa svim onim zamornim sjednicama Vlade, obilascima novoizgrađenih bolničkih odjela i davanja izjava novinarima, pri čemu se trudila okrenuti prema kamerama svoj ljepši profil dok sipa u mikrofone uvijek iste prazne floskule.

 – Tu nema ništa kreativno!, tužno je cijuknula Jadranka Kosor, rišući kemijskom srdašca i kružiće po rubu stranice u rokovniku.

 – Nemam vremena za sebe, za stvaranje!, pomisli i tko zna zašto, sjeti se Ive koji u Salzburgu raspolaže dugim, spokojnim satima i danima, kao stvorenima za pisanje pjesama, proze, memoara, za čitanje… Zbilja mu je zavidjela.

Onda, kao da se nečeg dosjetila, odšetala je do vitrine u drugoj sobi i iz nje iskopala staru kutiju za cipele – sačuvala ju je kad je sinu kupila martensice – u kojoj je držala svoje stare pjesme i časopise u kojima su joj objavljene kratke priče. Sjela je na kauč s kutijom u krilu i izvukla nekoliko starih brojeva Smiba.

Uvijek bi je razgalio pogled na njezine detektivske priče koje je kao serijal objavila u tom listu za djecu. Vjerovala je da je njezina junakinja – Inspektorica Kvokoš – još uvijek aktualan lik, koji bi vrijedilo ponovo oživjeti, dati joj nove špijunske zadatke, možda bi se to moglo i ekranizirati…

Odmah je zamislila Boruta Pahora kao kontra-špijuna, kao u serijalu o James Bondu.

Opet je pročitala epizodu »Tko rano rani, taj se i naradi«, u kojoj je Inspektorica Kvokoš pratila jednu užurbanu mamu kroz njezine dnevne zadatke, a koja je kao i uvijek završavala s »Nema zime dok vi znate moje ime«.

Život u raju

U gradskoj knjižnici, među pukom, Mirjanu Sanader je sve svrbjelo, kao da se ogrnula gunjem punim grinja. Naravno, knjižničarka ju je odmah prepoznala. Da se skloni od znatiželjnih pogleda, zašla je među police s knjigama domaćih autora u dnu knjižnice i ondje prebirala po Araličinim kompletima povijesnih romana.

Na svakoj knjizi, piščevom je prezimenu bilo markerom dopisano »V«: Varalica.

Za oko joj je zapela knjiga »Elita gora od rulje« Mirka Kovača, no ipak je nije uzela: naslov je doživjela kao osobnu uvredu. Više joj se svidio naslov zbirke kolumni Danijele Trbović »Hrvatica, majka, katolkinja, nepušačica…«, s time se već mogla poistovjetiti – s tim da ova posljednja odrednica više nije bila primjenjiva na nju.

Otkako je Ivo iza rešetaka, prešlo joj je u naviku da popuši i po deset cigareta dok sluša Folsom Prison Blues Johnnyja Casha, zagledana u promrzla jata ptica u dvorištu.

– Evo nešto za mene!, pomisli kad na polici ugleda knjigu »Tkanje života« Mirjane Krizmanić. Kod kuće ima nekoliko klupka vune i pletaće igle koje je kupila u jednom napadaju entuzijazma, kad je zaključila da joj pored intelektualno iscrpljujućeg posla na Odsjeku za arheologiju nužno treba hobi, nešto praktično, nešto što se radi rukama.

– Možete posuditi tri knjige odjednom, prikrala joj se ona knjižničarka, povirujući na naslove koje je držala u ruci. – Zanima vas možda nešto o arheologiji? Odvest ću vas do odjela sa stručnim knjigama…, ponudila se.

Mirjanu je iritirala pretjerana ljubaznost uposlenice, smatrala ju je ulizivačkom i vulgarnom.

– Sama ću se snaći, hvala, oštro joj je odvratila pa se djevojka pokunjeno uputila natrag prema pultu. – Tu vam je polica s najposuđivanijim knjigama, protisnula je još.

Na polici s najposuđivanijim knjigama dominirao je »Život u raju« Vlatke Pokos. Čula je da je knjiga hvaljena, znala je i okosnicu radnje, pjevačica je pisala o tome kako joj je bilo živjeti s moćnim muškarcem. Nije to uvijek bajka – ona je to znala, kao i Vlatka.

 – Evo, odlučila sam se za ove tri, »Život u raju«, Trbovićkine kolumne i ovu o pletenju, reče Mirjana stavivši knjige na stol pred knjižničarku, zajedno s Bruninom iskaznicom.

Posljednji stih

Jadranka Kosor je iz kutije izvukla svoju zbirku »Koraci« i sa sjetnim smješkom na licu počela čitati stihove pjesme »Bez naslova«:

»Rastrgane su sve moje Evrope / Evropa je san moje majke / majka je prodala suze / suze su bile dio našeg / pozdrava / pozdravljali smo ljubav / čitavu noć / možda je noć spas moje / majke«.

Ganuta prigušenim patosom stihova, zadovoljno primijeti kako je i tada, u to zaboravljeno pjesničko doba, bila pro-europski orijentirana.

Jadranka nježno prođe prstima po rubu knjižice pa nasumce odabere novu pjesmu, »Saznanje«. Bilo joj je drago što je sama doma pa može čitati naglas. Nakašljala se i počela:

»Znala sam / da će drage ptice uginuti / od srama / kada me ugledaju prezrenu / zbog mojih ruku koje su / noćas / prodale našu istinu / na nekom trgu sna…«

– Predivno, pomisli. – Zašto sam uopće prestala pisati?, prekori se.

Onda nastavi čitati: »Znala sam / da ni toplina moga života / neće biti dovoljna da vrati / snagu / prosjacima koji su noćas / umirali u šampanjskim bocama moje bludnje…  

– Prosjaci koji umiru u šampanjskim bocama bludnje! Ovo kao da je napisao Krešimir Sever, pomisli pa raspoloženo zahihoće svojoj duhovitosti.

»Znala sam / da ni traženje pod kamenjem odlazaka / neće biti dovoljno da / opere prljavštinu / bijednog jednog smiješka / kojim su noćas / kupili našu istinu.«

Kako do novca

Kod kuće, Mirjana Sanader je pripremila vunu i igle i otvorila »Tkanje života«.

– Isplest ću ti džemper!, razdragano je objavila kćeri koja je u kuhinji pravila ručak. Već treći dan ovog tjedna na meniju je krumpir. Njihov je život polako postajao nalik Dickensovim romanima.

– Odlično, dobacila je Bruna, a iz njenog se tona nije moglo iščitati je li zbilja sretna ili je samo cinična.

Razočarano je ustanovila da je knjižničarka bila u pravu i da je umjesto priručnika o pletenju posudila knjigu o samopomoći.

– Ništa od džempera, mila!, doviknula je kćeri.

– Nema veze, zima će brzo proći, otpovrne Bruna.

»Život u raju« je jako pitka knjiga, čita se brzo: dok se skuhao krumpir, već je bila prevalila prvu trećinu Vlatkine ispovijesti. Bilo joj je jasno zašto je ovo bestseler i zašto se autorica hvalila da je prodajom stabilizirala svoju financijsku situaciju: ljudi su naprosto voljeli čitati o tuđim životima, uživali su u tuđim usponima i padovima, a ako bi iz toga mogli izvući i kakvu pouku, primjenjivu na njih same, bio je to pun pogodak.

 – Slušaj, Bruna! Imam ideju, uzbuđeno je poskočila Mirjana Sanader. Zbilja je podsjećala na Gospođu Monnier, samo, srećom, bez raščupanog venerinog brijega na čelu, pomislila je njezina mlađa kćer.

– Dušo, imam ideju koja će nam donijeti novac, uskliknula je pa napravila dramatičnu pauzu. – Jesi spremna? Slušaj ovo: napisat ću ispovjedni roman-priručnik, bestseler, o našim usponima i padovima. Kao »Život u raju«, samo s puno savjeta za samopomoć, kao u »Tkanju života«. Nešto u stilu »Tkanje raja Sanaderovih«, kužiš?, govorila je Mirjana Sanader, bujno gestikulirajući dok je kružila oko stola.

– Knjigu bi mogle pratiti i motivacijske kartice, u kutijici! Ha? Što kažeš?, uzbuđeno se okrenula kćeri.

Novogodišnja čestitka

»Pahorove pahulje«, napisala je Jadranka Kosor u rokovnik. Vani je sniježilo kao u novogodišnjoj bajci. Bilo je pravo vrijeme za povratak poeziji.

Pjesma je rasla u njoj, slike su joj bljeskale pred očima; vidjela je Boruta i sebe u skijaškoj opremi kako se zajedno penju uspinjačom na vrh Kranjske gore, kako mu se one male borice zatežu oko očiju dok joj se smiješi i željno je promatra, kako se kasnije griju kuhanim vinom uz kamin, i kako onda njegova ruka poseže za njom, isprva kolebljivo, a onda sve odlučnije, požudno, gladno…

Pročitala je pjesmu nekoliko puta, a onda joj je sinulo da bi je mogla pročitati Borutu. Bit će to lijepa novogodišnja čestitka, uzbuđeno je pomislila birajući njegov broj na mobitelu.

Zvonilo je i zvonilo, ali Borut se nije javljao. Pokušala je opet. I opet ništa.

Razljutilo ju je to. Zašto joj se ne javlja? Ona je radost u tren ishlapjela iz nje. Kreativni zanos koji je osjećala dok je pisala ove ljubavno-erotske stihove, ispuhao se kao balon. Znala je da je to nezrelo, ali nije si mogla pomoći.

– Ko te kara nek ti piše pjesme!, rekla je gorko, istrgala stranicu iz rokovnika, zgužvala je i šiknula je prema okićenom boru.

Bijela papirnata kuglica zapela je na jednoj grani, izgledala je kao prava, velika Pahorova pahulja.