Albumi još nisu izumrli kao formati, niti je mp3 progutao klasične CD-ove. Premda neka istraživanja pokazuju kako je elektronska glazba posve prevladala, i kako je »rock« glazba pred izumiranjem, to se još nije dogodilo
Bila je ovo, sve u svemu, dobra i plodna godina. Barem glazbeno. Koliko god bila kaotična i zastrašujuća na većini drugih područja – političkom, gospodarskom i geopolitičkom – u popularnoj je glazbi globalni kaos 2012. godine rezultirao prilično dobrom berbom.
Albumi još nisu izumrli kao formati, niti je mp3 progutao klasične CD-ove. Premda neka istraživanja pokazuju kako je elektronska glazba posve prevladala, i kako je »rock« glazba pred izumiranjem, to se još nije dogodilo. Rock and roll još je živ živcat, a čak su i rock-dinosauri Rolling Stonesi u ovoj godini oživjeli, slaveći svoju 50. obljetnicu. Istu jubilarnu obljetnicu proslavio je i Bob Dylan, premda puno dostojanstvenije i umjetnički potentnije od Stonesa.
No još je važnije da je ove godine objavljeno i nekoliko iznimno kvalitetnih prvijenaca, u više različitih glazbenih pravaca. Da je i ove godine snimljeno puno dobre glazbe vidimo i po tome što najbolje ovogodišnje albume nije bilo nimalo lako odabrati. Naravno, ovaj je odabir posve osoban i krajnje subjektivan, i on pripada i obvezuje samo nižepotpisanog novinara i nikog drugog.
1. Iris DeMent: »Sing the Delta«
Iako je Iris DeMent jedna je od najvećih kantautorica našega vremena, ona nije zvijezda niti uobičajena pojava na glazbenoj sceni, niti treba vjerovati da će se boja njezina glasa i njezin karakteristični srčani i ruralni vokal svidjeti baš svakome. Iako je od njezina prvog albuma »Infamous Angel« prošlo 20 godina, do danas je snimila samo pet albuma. »Sing the Delta« prvi je njezin autorski rad u posljednjih 16 godina, budući da je njezin prošli album »Lifeline« zbirka obrada gospel pjesama što ih je pjevala kao dijete, u Paragouldu u zabitima Arkansasa, gdje je odrastala kao najmlađa kći u obitelji s 14 djece. Stoga ni delta iz naslova albuma nije delta Misisipija, nego delta Arkansasa. I na »Sing the Delta« Iris DeMent pjeva o ljubavi i boli, o vjeri, svojim sjećanjima, i to strastveno i toplo, ali istodobno snažno, hrabro i iskreno, što je prava rijetkost u današnjoj glazbenoj produkciji. iako je zasigurno najtradicionalniji i najstaromodniji na ovom popisu, »Sing the Delta« možda upravo zbog toga još je dragocjeniji.
2. Bob Dylan: »Tempest«
Osim što je svojom usputnom opaskom o Srbima koji nanjuše Hrvate, kao što crnac osjeti rasista, ili židov Nijemca, razbjesnio nacionalno tankoćutne Hrvate, koji su ga zato optužili za krivotvorenje povijesti – a pravovjerne su radijske urednice zato njegove pjesme skidale s radijskih playlista – Bob Dylan je objavio jedan od najboljih ovogodišnjih albuma. Usto, »Tempest« je najbolji Dylanov uradak još od »Time Out of Mind« iz 1997., i jedan od njegovih najboljih albuma u pet desetljeća dugoj karijeri, a objavio ih je 35. No to sigurno nije tako zato što je zadnji, kao što su mnogi dilanolozi odmah zloguko prognozirali nalazeći analogiju u tome da je i Shakespeare svoje zadnje djelo naslovio tim naslovom. Dylan će – u to sam siguran – snimati i nastupati dok god je živ i dok god bude mogao stajati na svojim nogama. »Tempest« je baš takav, dirljiv i veličanstven, pomalo grozničav i ogorčen. I budimo do kraja iskreni: nitko danas ne može snimiti album koji će zvučati onako kako zvuče Dylanovi albumi. »Tempest« zvuči onako kako je nekad zvučala glazba, kako se nekoć snimalo i sviralo. Tako u deset novih Dylanovih pjesama zapravo čujemo sve one zaboravljene country zvijezde, folk idealiste i patnike bluesa, svi oni progovaraju Dylanovim glasom i sviraju žicama njegove gitare i klavira, sve one stare melodije, koje će živjeti dok bude živio i Dylan. Ili Dylanovim riječima: »Country blues, folk i rock and roll – to je glazba koju sviram«.
3. Fiona Apple: »The Idler«
Već sama činjenica da Fiona Apple ima novi album vijest je za sebe. Osebujna kantautorica, naime, iza sebe ima samo četiri albuma, od kojih su sva četiri izuzetna i jedinstvena, i to ne samo po duljini svojih zagonetnih naslova. U studio ulazi samo onda kad je sigurna da ima što reći, a onda je i rezultat ovakav kao na »The Idler Wheel Is Wiser Than the Driver of the Screw and Whipping Cords Will Serve You More Than Ropes Will Ever Do«. Glazbu Fione Apple nije lako opisati riječima. Jazzoidna i osebujna, pripovjedačka i slobodnomisleća, eksperimentalna i eklektična, osjetljive teksture. No iznenadit ćete se jer nije u pitanju još jedan »težak« i »neprohodan« album, još jedno mučno djelce, koje dobije odlične kritike, a onda uglavnom ostaje zatureno u nadalje kutke naših polica i ladica s pločama i cd-ovima. Ovaj put je drukčije. Riječ je o, više-manje, pop pjesmama i pop albumu, u širem smislu tog pojma, koje se lako slušaju i koje su zabavne. No ne smijemo pretjerati: na »The Idleru« ipak nema hitova.
4. Dr. John: »Locked Down«
Veteran jedinstvenog glazbenog melting-pota New Orleansa, osebujni Dr. John, u kolaboraciji s mlađahnim liderom Black Keys Danom Auerbachom kao producentom, potpisuje jedan od najboljih albuma sezone, »Locked Down«, žestoki koktel močvarnog bluesa, funka i psihodelije. Dr. John, koji je glazbeno aktivan još od konca pedesetih godina prošloga stoljeća, na »Locked Down« sirov je, ljutit, angažiran i izravan, nastavljajući kreativni zaokret koji je kod njega izazvao uragan Katrina i strahovitu pustoš i razaranja što ih je za sobom ostavio. Dr. John na albumu pjeva o revoluciji, o »slijepim očima pravde« te o »gluhim ušima moći«. Naravno da je Auerbachova prisutnost privukla pozornost mlađe publike, ali i glazbenih kritičara, na jednu od legendi Americane, koja nas je nedavno počastila i nastupom u Zagrebu. Zanimljivo je, međutim, da se i u slučaju »Locked Down« potvrdilo kako je rezultat te suradnje superiorrna Auerbachovim samostalnim radovima s Black Keys. Isto je i u slučaju još jednog razvikanog glazbenika njegove generacije, Jacka Whitea, koji je najbolje od sebe dao upravo u sličnim kolaboracijama (Loretta Lynn, Wanda Jackson).
5. Metz: »Metz«
Zamislite da čujete samo jedan instrument koji u sebi sadržava gitaru, bas, bubanj i vokal, koji pritom svira užasno glasno i bolno. Eto tako zvuči veliko kanadsko ovogodišnje otkriće Metz, trio iz Toronta, na svom istoimenom prvijencu: poput brutalno žestokog teškog instrumenta s tri glave, koji je glasniji od svih bendova koje ste čuli u životu. U glazbenom smislu Metz predstavlja žestoku reminiscenciju na najbolje dane američkog post-punka i noisea, ponajprije bendova poput Big Black i Rapemen legendarnog Stevea Albinija, kao i njihovih glazbenih suputnika Pixies, Jesus Lizard ili Mudhoney. Da ih kojim slučajem nisu otkrili ljudi s legendarne etikete Sub Pop – i to je očito prst sudbine – Metz bi i danas svirali svoju živopisnu i nimalo laganu glazbu po američkim rupama. No danas su Metz prava mala noise senzacija; dijele pozornicu s bendovima poput Mission of Burma, Mudhoney, Constantines i NoMeansNo, a zahvaljujući agilnim promotorima početkom sljedeće godine nastupit će i u Zagrebu!
6. The Men: »Open Your Heart«
Siloviti trio The Men iz Brooklyna prošao je na svoja tri dosadašnja albuma zanimljiv put od žestokog noisea do melodičnog punka, no njihov zadnji album »Open Your Heart« prekrasna je zbirka punokrvnog punk-rocka, s brojnim primjesama i utjecajima, pa čak i alter-countryja, psihodelije i krautrocka. The Men, koji početkom sljedeće godine dolaze u Hrvatsku, svojom glazbom prizivaju američki post punk osamdesetih godina prošlog stoljeća, kakav je objavljivan na etiketama Tuch&Go i SST, bendove poput Hüsker Dü ili Sonic Youth, ali i punk pionire poput nezaboravnih Buzzcocksa, pa čak i Iggija Popa i njegovih Stoogesa, iako više duhom i senzibilitetom, nego zvukom i produkcijom. Bučni, a istodobno melodični, glasni, ali i pjevni, brzi i neumoljivi, Nick Chiericozzi, Chris Hansell i Mark Perro s pravom posjeduju jedan od najboljih albuma godine. »Open Your Heart« album je kojem je nemoguće odoljeti.
7. Alabama Shakes: »Boys & Girls«
Prvijenac Alabama Shakesa iz Athensa u Alabami »Boys and Girls« toliko je svjež i poletan da je potpisnika ovih redaka podsjetio na prvi album Kings of Leon »Youth & Young Manhood«. I Alabama Shakes, kao svojedobno Kings of Leon, osvojili su svjetske top liste svojom retro glazbom, koja u slučaju Alabama Shakesa predstavlja opojnu i staromodnu južnjačku mješavinu rocka i soula. Za karakterističan zvuk benda, uz basista Zaca Cockrella, bubnjara Steveja Johnsona, gitarista Heatha Fogga, zaslužna je dominantna pjevačica Brittany Howard, koja usto svira gitaru i autorica je većine tekstova, čiji vokal opisuju kao mješavinu Janis Joplin i Arethe Franklin. Alabama Shakes na albumu »Boys and Girls« pjevaju o klasičnim motivima ljubavi i čežnje, nade i samoće, iskreno i uvjerljivo, zbog čega se četvorka iz Alabame probila kod mlađeg dijela europske publike svrstavši se uz bok Adele ili pokojnoj Amy Winehouse.
8. Patti Smith: »Banga«
»Banga«, novi album Patti Smith, nije remek djelo, kao što je, recimo, »Horses«, no takva remek djela kod većine velikih umjetnika ionako nastaju jednom ili, još češće, nijednom. »Banga« nije ni furiozna glazbena odiseja kakvu pamtimo s ranijih albuma te velike rock pjesnikinje. Album je u muzičkom smislu (Patti Smith prati stari bend koji čine gitarist Lenny Kaye, bubnjar Jay Dee Daugherty i basist Tony Shananhan) umirujući i zreliji, ali zbog toga ništa manje snažan i uvjerljiv.
»Banga« je, dakle, svejedno izvrstan album. Kao i većina njezinih albuma, i ovaj jedanaesti po redu konceptualan je album, album u prozi, u kojem pjesnikinja nudi vlastitu sliku današnjega svijeta, njegove ljepote i kaosa istodobno. Na albumu je stoga mnogo refleksija na ljude i događaje. Od činjenice da je »Banga« snimljena u Electric Lady studiju u kojem je snimao i Jimi Hendrix (album su snimili isti tehničari koji su radili s Hendrixom), a svoje su pjesme na albumu dobili Amerigo Vespucci, Amy Winehouse, Johnny Depp, Maria Schneider, zatim pas Poncija Pilata, Seneka Mlađi, rimski car Konstantin, ali i, na neki način, Neil Young, jer nadahnutom obradom njegove pjesme »After The Gold Rush« »Banga« završava.
9. Ty Segall: »Twins«
Hiperproduktivni Ty Segall godišnje objavi po dva ili tri albuma (poput velikog američkog kantautora Ryana Adamsa u njegovim najboljim danima), a još nije snimio loš album!? Takav je i »Twins«, jedan od dva albuma što ih je nadareni Segall izbacio ove godine, no mogao je na njegovom mjestu biti i također ovogodišnji »Slaughterhouse«, i nitko se zbog toga ne bi bunio.
Ty Segall sa svojim bendom svira, jednom riječju, garažni rok. Skoro sve njegove pjesme zvuče pomalo demo, nedorađeno i nesavršeno. Žestoko.
No i uz sve glasne gitare i žestoke rifove, uz svu prljavost i nedorađenost, »Twins« je istodobno jednostavan i iskren album, ispunjen dobrim i melodičim pjesmama.
10. Tame Impala: »Lonerism«
Iz daleke Australije uvijek je u Europu dolazila odlična muzika, no Tame Impala ipak se razlikuje od većine drugih bendova koji dolaze s tog kontinenta s kraja svijeta. »Lonerism« je drugi album Kevina Parkera i njegove družine iz Pertha, a upravo je Parker kreativni pokretač cijele priče, a ujedno i producent ovog albuma. Njegov miks psihodelije i otkačenosti toliko je zaokružen i veseo da je već osvojio svijet, a na većini popisa najboljih albuma ove godine na vrhu ili pri vrhu sigurno će se naći i egzotični »Lonerism«. I to s punim pravom.
»Lonerism« je, naime, spoj Beatlesa iz njihove psihodelične faze, Pink Floyda i lebdećeg zvuka i lepršavosti Beach Boysa. Iako je većina zvukova na albumu dolazi iz sintesajzera, uz pregršt eksperimentiranja, šašavi Australci Tame Impala i dalje zvuče kao rock bend. Dobro zapamtite njihovo ime, jer njima pripada budućnost!
