RIJEKA Da David ponekad može pobijediti Golijata, svjedoči i priča Milana Luketića, vozača autocisterne Autoprometa koji je 30. travnja 2007. godine teško ozlijeđen na radu u Ininoj Rafineriji nafte u Urinju. Kao svaki puta dotad i toga je dana Milan Luketić cisternu Autoprometa, inače bivšeg Ininog kooperanta, trebao napuniti gorivom, ali nešto je krenulo po zlu; pare su se zapalile, došlo je do eksplozije i bila je potrebna samo jedna sekunda da se život ispunjen zadovoljstvom i srećom pretvori u onaj iz najgorih noćnih mora.

Milan Luketić, tada 31-godišnji zaljubljenik u svoj posao, istovremeno ushićen što će uskoro postati otac, zadobio je opekline trećeg stupnja – njegova koža na obje šake, tjemenu, vratu i donjem dijelu leđa nikad više neće biti ista. K tomu, pretrpljeni strah uzrokovao je jedan oblik posttraumatskog stresnog poremećaja. Njegove psiho-fizičke sposobnosti su trajno narušene i liječnička komisija oduzela mu je status profesionalnog vozača opasnog tereta.

Bešćutnost i laži

U naponu radne snage Milan Luketić je u listopadu 2009. poslan u invalidsku mirovinu koja danas iznosi 1.848 kuna, bori se s nizom bolesti, brak mu se raspao, u međuvremenu je firma Autopromet otišla u stečaj, a Ina je odgovornost pokušala svaliti na nesretnog vozača. Od sve nesreće koja ga je zadesila, najviše je ipak ogorčen na ponašanje Ine, kompanije koja se u proteklih pet godina nije udostojila pitati ga niti kako je. Revoltiran bešćutnošću i lažima, Milan Luketić protiv Ine pokrenuo je dva sudska spora – za nadoknadu štete, koji je pravomoćno dobio, i za nadoknadu izgubljene dobiti u visini od 140 tisuća kuna koji je također dobio na Općinskom sudu u Rijeci. No, Ina se na presudu prije nekoliko dana žalila i tako se pravosudna agonija financijski uništenog i zdravlja ugroženog vozača autocisterne nastavlja – unedogled.

Traumatično iskustvo višegodišnje borbe s naftnom kompanijom koja žalbama na izgubljene sporove želi sudske procese pretvoriti u iscrpljujuće maratone, Milan Luketić odlučio je podijeliti s javnošću. Neka se dozna, kaže nam, u što se može pretvoriti običan odlazak na posao.

– Otac je cijeli život proveo u Autoprometu, tako da sam od malih nogu uz cisterne, kamione i automobile. Završio sam srednju Prometnu školu i prije zaposlenja u Autoprometu u siječnju 2007. godine radio sam u struci, kao vozač opasnih tvari. Obožavao sam svoj posao, iako on nije bio samo posao vozača. Naime, pravilnik Ine nalagao je vozačima Autoprometa da sami moraju puniti svoje cisterne, kao što vozači na crpkama sami pune tankove osobnih automobila. Kako sam odavno naučio »da konja treba vezati tamo gdje gazda kaže«, nikada nisam ni razmišljao je li takav pravilnik zakonski utemeljen. Kako bilo, u ponedjeljak, 30. travnja 2007. godine, dakle četiri mjeseca nakon što sam zaposlen u Autoprometu, postupajući sukladno pravilniku Ine, dogodila se tragedija, govori nam Milan Luketić i staje.

Trauma za cijeli život

Sjećanje na eksploziju uznemirilo ga je, ponovo je žedan, oblija ga znoj, ruke mu se tresu. Nakon velikog gutljaja vode, svejedno nastavlja prepričavati:

– Bio je to uobičajeni radni dan. Pridržavajući se Ininog pravilnika, propisno odjeven i obučen, u propisno pripremljenu cisternu, što potvrđuje i video snimak zaštitnih kamera, počeo sam točiti gorivo. Nakon pet tisuća litara, primijetio sam neki čudan zvuk, okrenuo sam se prema cisterni i odjednom – eksplozija. Odbačen sam 35 metara od utovarnog mosta na parkiralište. Premda dobro natučen, ostao sam pri svijesti pravom srećom; u trenutku sam se pretvorio u buktinju, počeo sam se valjati po parkiralištu ne bi li ugasio plamen. Premda me Ina željela okriviti da sam bio nepropisno odjeven, naglašavam da me upravo zaštitna odjeća spasila da cijeli ne izgorim. Vatra je ipak zahvatila tjeme, vrat, šake i leđa. Samo Božjom voljom ostao sam živ. Bol od opeklina bila je strašna. Ali od te boli bila je još gora spoznaja da gorim, strah da ću živ izgorjeti. Liječnici to nazivaju »samrtničkim strahom«. Nema čovjeka koji bi nakon takvog iskustva ostao normalan. Taj osjećaj…, to je neopisivo, od te traume do danas se nisam oporavio. Kad čujem zvuk sirene, meni se automatski vraćaju te slike. Ne mogu na crpki sam točiti gorivo. Od njegovog mirisa odmah mi pozli. Pitanje je hoću li se ikad od toga oporaviti. Nema novca na ovom svijetu koji bi mogao nadoknaditi proživljenu traumu. Stres mi i danas uništava organizam, želudac je trajno oštećen, liječnik me već upozorio da postoji opasnost od razvoja malignih bolesti. Dugo godina bolujem i od gastritisa. Ne mogu više piti ni lijekove za smirenje. Liječnik mi je propisao i poseban režim ishrane, ali ne mogu ga se pridržavati – za prehranu bi mi trebala cijela invalidska mirovina, a tko će platiti režije i kredit, kako kupiti sve ono što od oca očekuje dijete, u jednom dahu, ali s naporom nastavlja Milan Luketić.

Što je 30. travnja 2007. godine izazvalo eksploziju, do danas nije razjašnjeno. Milan Luketić, kao i svi vozači koji u Urinju pune naftne derivate, svjesni su da Ina dobro zna što ne valja. No, prepuštaju mjerodavnim institucijama da utvrde zbog čega se u Urinju tako često događaju nesreće. Dvije godine ranije, 2005. u Urinju je na istom mjestu poginuo Luketićev kolega, Vladimir Aleksić.

Međutim, od istjerivanja pravde, Milanu Luketiću važnija je borba za vlastiti život. Naime, obolijevanje od posttraumatskog stresnog poremećaja i trajne posljedice koje je buktinja ostavila na njegovom tijelu, pokazalo se uvertirom u sve nedaće koje će ga ubrzo zadesiti. Prvi šok stigao je već u studenom 2007. kada ga je u pošti dočekao regresni zahtjev osiguravajuće kuće koja od njega traži da plati 97.997 kuna zbog štete koju je prouzrokovao na autocisterni njihovog kasko osiguranika Autoprometa, i to u roku osam dana. U suprotnome, zaprijetila je osiguravajuća kuća, pokrenut će sudski spor i ovrhu. Tek naknadno, Milan Luketić doznao je i to da je Policijska uprava protiv njega u svibnju 2007. podnijela kaznenu prijavu »zbog opće opasne radnje«.

Žalba na žalbu

– Život mi se pretvorio u pakao. Umjesto da Ina pomogne radniku koji je teško stradao obavljajući svoj posao, pokrenula je čitavu mašineriju ne bi li me proglasila krivcem za eksploziju. Strašno je da unatoč video zapisu i iskazu svjedoka ustraje u tome. To nisam mogao sanjati ni u najgorim svojim snovima i od sve boli, najviše me danas boli nepravda. Umjesto da se ponese dostojanstveno, Ina na svaku presudu piše žalbu i pokušava na mene svaliti odgovornost. Nitko ne pita od čega danas živim, kako plaćam sudske sporove, sudske vještake i odvjetnike. Da nije pomoći roditelja, kruha bih bio gladan. Unatoč malim mirovinama, roditelji me novčano pomažu već pet godina. Nakon svega, majka je teško oboljela. Moja invalidska mirovina nije dostatna ni za najosnovnije životne režije, a kamoli da vodim dugotrajne sudske procese, kazuje nam Milan Luketić.

Da je, nažalost, potraga za pravdom na hrvatskim sudovima, mukotrpna avantura, brzo je i sam postao svjestan. Sporost hrvatskog pravosuđa i spoznaja da njegov spis mjesecima putuje s jednog kata suda na drugi, dodatno ga je istraumatizirala. Četiri godine trebalo je da Županijski sud u Rijeci potvrdi presudu Općinskog suda koji je u radnom sporu za nadoknadu štete presudio u Luketićevu korist. Pravomoćna presuda kaže da je cijena za njegovu bol, strah i neizvjesnost malo viša od 157.000 kuna. Dugovi koji su se nagomilali tijekom višegodišnjeg spora, u trenutku su pojeli isplaćenu odštetu.

Zahvalan pravosuđu

– Unatoč svemu, zahvalan sam hrvatskom pravosuđu što je otkrilo istinu, odnosno da nije podilazilo naftnom gigantu. Nisam, naravno, zadovoljan zbog činjenice da sam na presudu čekao četiri godine, kao ni visinom odštete – pa političar za duševne boli dobije gotovo jednak iznos. No, pitanje je koliko bi moj slučaj zapravo trajao da nisam imao podršku medija i da nisam Ministarstvu pravosuđa često pisao požurnice. Ostaje činjenica da bi nakon svake požurnice Općinski sud u Rijeci ubrzao moj slučaj, otkriva nam Milan Luketić.

Slučaj Milana Luketića, također, još jednom aktualizira pitanje – vrijede li hrvatski zakoni za sve jednako. Naime, Ina je mjesecima ignorirala pravomoćnu presudu, te je Luketićev odvjetnik pokrenuo ovršni postupak prema kompaniji.

– Tek nakon ovršnog zahtjeva, na moj račun je sjelo 157 tisuća kuna. Meni je i danas neshvatljivo da je Ina mjesecima mogla ignorirati pravomoćnu sudsku presudu. Također, postavljam pitanje zašto mjerodavne institucije ne žele istražiti zbog čega se na istom mjestu u Urinju događaju nesreće, kazuje Milan Luketić.

U svojim zahtjevima, napominje nam na koncu, nije nerealan i ne traži ničiju pomoć, već samo ono što mu zakonski pripada.