Svaka je ovisnost kazališno zanimljiva zato što izdaleka podsjeća na stvaralačku strast, s jednom bitnom razlikom. Strast nas emocionalno i intelektualno unapređuje, čime unapređuje i sve naše odnose, dok nas ovisnost pretvara u robove određene aktivnosti te obično uništava i obiteljsku i prijateljsku mrežu zajedništva. 

   Srpski dramatičar Vladimir Đurđević (r. 1977) za svoju je dramu »Ne igraj na Engleze« izabrao kladioničarsku pasiju, inače po mnogo čemu sličnu »Kockaru« Dostojevskog, s time da je u proces klađenja upleo i potresnu priču o narušavanju, na kraju i smrti, prijateljstva trojice likova. Predstavu je na »Kerempuhovu« pozornicu postavio Vinko Brešan, dramaturginja je Željka Udovičić, scenograf Dragutin Broz. Kako precizno naglašava izbor glazbe redatelja Vinka Brešana, tema prijateljstva u ovim krajevima, posebno uz citiranje filma »Vlak u snijegu« i čuvene dječje pjesme »Kad se mnogo malih složi«, izravno podsjeća na krah svekolikih ljudskih odnosa tijekom posljednjeg rata. 

  Vječiti adolescenti

Trojica prijatelja nisu samo Paun (Hrvoje Kečkeš), Bule (Borko Perić) i Piksi (Tarik Filipović), već su osmišljeni i različiti modeli neodraslih muškaraca, pri čemu je svatko od njih infantilan na drugačiji način. Ta »zaigrana« djeca s deset ili dvadeset godina možda su još imala pokriće za bijeg od bilo kakvog profesionalnog ili obiteljskog obvezivanja, ali u četrdesetima se njihovo laganje, skrivanje po tuđim stanovima, navijačka opuštenost u međusobnom društvu i sklonost pasivno-agresivnom međusobnom ponižavanju uopće više ne čine bezazlenima. 

   Pri tom je dramaturški na djelu komedija karaktera, s mnogo lucidno napisanih humornih scena, primjerice momentima kad sva trojica kreću u najozbiljnije molitveno obraćanje dragom bogu, kleknuvši na koljena i moleći za specifičnu kombinaciju sportskih rezultata. Ta tri dječačića neobično su nalik klincima koji pišu pismo Djedu Mrazu, svaki sa svojim željama i uskličnicima, neobično ravnodušnih prema bilo kome i bilo čemu izvan vlastite igračkice koju »žicaju« od više sile. Unatoč stalnom izbijanju smijeha, predstava je iznimno ozbiljna. 

   Posebno dojmljivu ulogu ostvaruje izvanredno tamno, izazivački i ranjeno ugođen Borko Perić kao Bule, igrajući čitavu dramsku situaciju kao pažljivo gradiran, ujedno i posljednji etički test svojih prijatelja, na kojem i Paun i Piksi padaju tako sebično i okrutno da publika doslovce zamire od nelagode, točnije rečeno od sramotne beskrakternosti prikazanih likova. Zanimljivo je da upravo komedija karaktera odražava socijalno nasilje potresnije i nesmiljenije od tragedije. 

  Konteksti lakih zarada

Redatelja Vinka Brešana treba pohvaliti jer i od odličnog Hrvoja Kečkeša u ulozi izvana mekog, iznutra bešćutnog Pauna, kao i od glavnog negativca, liječnika Piksija u izvedbi pojačano vulgarnog Tarika Filipovića, dobio uvjerljiv presjek današnje muške družbe, uvijek spremne popiti tri pive viška i pohvaliti se ovim ili onim materijalnim trofejima, ali malokad zainteresirane za neglumljeno međusobno suosjećanje. Kroz izvedbu predstave »Ne igraj na Engleze« izbija kritika kakvu malokad imamo prilike vidjeti na satiričnim »Kerempuhovim« daščicama, zagovarajući prevratnički, a ne samo zabavljački smijeh. 

   Kako navodi programska knjižica: »Čak 400.000 Hrvata kladi se svaki dan, a prema istraživanjima stručnjaka čak jedna četvrtina od ukupnog broja ovisna je o klađenju«. K tome, sportskim kladionicama u razdoblju recesije ide bolje no ikada. Njihov se broj stalno povećava, kao što se povećava i histerija oko objave rezultata. Nije li upravo klađenje idealan obrazac spasa bez napora i zarade bez truda, na kojima ionako počiva čitava naša ekonomija? 

   U tom je kontekstu najnoviju »Kerempuhu« premijeru moguće tumačiti i kao političku studiju bijega prosječnih stanovnika Hrvatske od svakog oblika radne odgovornosti. Koliko god da smo se u stanju oko toga sami sebi smijati, vrijedno je zabilježiti da se publika nosila i s određenom dozom nelagode prepoznavanja, što mi se čini terapijskim momentom. Kako reče jedan gledatelj pri izlasku iz teatra: »Kad u mojoj firmi ne bi svi zaposleni pola radnog vremena igrali kompjutorske igrice, možda bi stvarno imali šanse da se izvučemo iz krize«. Ovako nam i dalje prijeti tragikomedija bankrota. 

   Za utjehu: jedan lik iz Đurđevićeve drame ipak prekida krug ovisništva o »lakoj lovi«. Cijena njegova otrežnjenja, međutim, najviša je moguća. Govoreći o teatru kao mjestu rasanjivanja publike, svakako pogledajte malu školu ekonomskog odrastanja pod nazivom »Ne igraj na Engleze«.