S jedne strane dilema treba li na 58. Eurosong uopće ići, a s druge euforija. Prvi kontingent od 5.500 ulaznica rasprodan je u ponedjeljak za 22 minute! Svi hoće u Malmö Arenu, višenamjensku koja je korištena uglavnom za hokej mečeve domaćeg tima Malmö Redhawks. Makar, nije ona fanovima Eurosonga nepoznata, jer redovno ugošćuje jedno od četiri polufinala švedskog Melodifestivalena. Inače, Eurosong je i dalje jedan od najgledanijih televizijskih sadržaja, pa je tako ono lanjsko izdanje gledalo više od 100 milijuna ljudi širom Europe i svijeta. Hrvatska Baku pamti po slabašnom uspjehu pjesme »Nebo» Nine Badrić, ali, kad već o sredstvima govorimo, i po priči da je naša uzdanica morala jedno od ključnih friziranja pred nastup platiti iz vlastitog džepa.

   – Ukoliko RTVSLO do 15. prosinca ne uplati iznos od 60.000 eura, Slovenija neće imati svoga predstavnika u Švedskoj. Kako televizija nema navedeni iznos, Zabavni program pokušava pronaći neka druga sredstva financiranja. Međutim, rok je sve bliži… Slovenski obožavatelji se i dalje nadaju kako će nacionalna televizija uspjeti pronaći novčana sredstva za sudjelovanje na Eurosongu, čemu se i mi pridružujemo. Zaista bi bilo šteta ne vidjeti slovensku zastavu u Malmöu – stajalo je i bit će da još stoji, na portalu specijaliziranom za Eurosong . 

   Odustala je Slovačka, odustao i Portugal uvjeren kako izgubiti neće ništa kad ionako za bolje od šestog mjesta ne znaju a doma im kriza i prosvjed. Lani se s namicanjem nekih 50.000 eura što ih valja uplatiti na račun organizatora mučila i Srbija. Inače, na visinu kotizacija utječe broj stanovnika, odnosno veličina i standard zemlje, baš kao i broj zemalja sudionica, tako da je vazda bolje biti Crna Gora pa platiti k’o lani 23.037 eura, nego spomenuta Srbija. 

   Jest, dakle, da je europskih zemalja koje pjevaju poprilično, ali je posve legitimno, ako ste kojim čudom fan, plašiti se da ovo lagano osipanje ne preraste u posvemašnje odustajanje koje bi moglo trajno narušiti čitav koncept šarene tradicijske glazbene veselice koja je, primjera radi, lani u Bakuu koštala nejvjerojatnih 50 milijuna eura. Istina je doduše da će šparni Skandinavci na organizaciju potrošiti tek nekih 13 milijuna, no puno je u današnje doba i to. 

Za HRT nema dileme

Uf! Masovne bežanije, eto, biti neće. No, što je s nama, s našom javnom televizijom i našim financijama? Da ne bi nama, ako neće susjedu, crknula krava poslali mi nju put Švedske, ili joj posve dokinuli doticaj s europskim lakoglazbenim stečevinama? Za čelništvo HRT-a tu dileme nikada nije ni bilo! 

    – Hrvatska će sudjelovati na ESC-u 2013. godine, kao i ostale zemlje iz regije. Riječ je o velikom i važnom projektu koji je istovremeno i promocija naše zemlje, a gleda ga više od 100 milijuna ljudi širom Europe i svijeta. Finale ovogodišnjeg Eurosonga koji se održao u Bakuu, glavnome gradu Azerbajdžana, bio je drugi najgledaniji sadržaj na svim nacionalnim televizijama. Samo na HRT-u ga je gledalo gotovo 400.000 ljudi, ili 10 posto opće populacije (AMR) – poručuju. 

   No, narod se sada već mora pitati – odakle nama novca kada ga ni jači od nas nemaju!? 

   – Hrvatska radiotelevizija štedi na brojnim područjima poslovanja, pa tako nažalost i u programu, no sredstva za Eurosong već su osigurana u godišnjem programskom budžetu. Svjesni situacije u kojoj se nalazimo, HRT strogo pazi na troškove te su oni znatno manji od troškova dobrog broja sudionika. U tom smislu, kao i ranijih godina, budžet hrvatske delegacije na ESC-u bit će pažljivo planiran kako bi se izbjegli svi nepotrebni troškovi a ostali bili svedeni na minimum koji će istovremeno omogućiti sudjelovanje na ESC-u – zaključuju ovu temu na HRT-u. 

   Koji je to minimum na koji su svedani troškovi, ne zna se, jer je tajna i trošak i eventualna zarada od oglašivanja za prijenosa Eurosonga. Zna se zato da je HRT odlučio sve pojeftiniti i tako što više nema spektakularne Opatijske Dore, našeg izbora za pjesmu Eurovizije, priredbe kojoj su manje više za nikakve novce nazočili ama baš svi, sijela na kojem je koštalo sve, od boravka, do frizura. Lani smo tako pozvali Ninu Badrić da nam pjeva, a ove godine idemo korak dalje i birat ćemo klapu, odnosno sastaviti je silom od šest ponajboljih grla. Bit će da smo pod dojmom činjenice da je, nema koji dan, klapsko pjevanje upisano na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Ili, je netko na HRT-u, baš kao i spomenuti pisac Burić, svjestan da ova Europa nema što nego biti etno selo, naravno ako je smak svijeta mimoiđe. Naslutio je to uostalom još lani predstavnik Crne Gore Rambo Amadeus, ali je očito zagazio malo prije vremena, pa mu nisu dali da živo magare penje na pozornicu, već samo drveno. 

Vjetar u kosi

– Uvijek ima smisla mali prozor u kupaonici – sažima ovu problematiku na malo metara kvadratnih skladatelj, tekstopisac, pjevač Zrinko Tutić, čovjek čije su pjesme itakako imale uspjeha i na Eurosongu. 

    Jer, ističe Tutić, taj mali prozor u kupaonici otvara mogućnost da se pokaže ono što se ima pred 800 milijuna gledatelja koji u odgođenim prijenosima širom svijeta gledaju ovu priredbu. 

   – Ako se ide prema ukidanju našeg sudjelovanja, to može biti samo umjetnička odluka, jer je HRT ionako donio odluku da zabavna glazba i mi svi s njom propadnemo. Njima ne treba nitko tko je živ i tko išta zna. Moje je zato mišljenje da trebamo biti prisutni, pa makar se sramotili kao i dosad – rezolutan je Tutić. 

   Suma sumarum, HRT ode i ove godine na Eurosong svemu usprkos, recimo činjenici da se zaposlenici vesele k’o mala djeca najavi kako bi mogli dobiti makar štogod u ime onog blagdanskog dara za djecu. Program patiti ne smije. A, ako ćemo pravo, što ih više odustane veće su šanse da mi pobijedimo. Bila bi to baš poetska neka pravda da Goran Radman opet organizira u Zagrebu Eurosong onako kako ga je, kažu svjedoci, sjajno 1990. organizirao kao jako mlad šef Televizije Zagreb. Šteta je jedino što klapski pjevači u pravilu duge vlasi nemaju, pa da im ventilatori za nikakav trošak kose po pozornici raznosi.