To je konceptualni album kojim su kroz priču o izmišljenom hotelu u koji zaluta lik i iz kojeg potom ne može otići željeli dati metaforu dekadentne i materijalno bogate, a duhom siromašne Amerike
U povijesti rock glazbe među najpovezanije pojmove svakako spadaju pojmovi Eagles i »Hotel California«. Spomen jednog od ova dva pojma kod svakog iskusnijeg ljubitelja rock glazbe automatski »aktivira« asocijaciju na drugi pa su tako Eagles i »Hotel California« u pojmovniku rocka postali gotovo sinonimi!
A to istoznačje nimalo ne čudi ako se zna da su upravo album i pjesma »Hotel California« učinili najviše za razvoj karijere grupe Eagles, komercijalno najuspješnijeg američkog rock sastava koji je do danas u karijeri dugoj 41 godinu prodao više od 120 milijuna ploča, a svaka njihova svjetska turneja redovno ide u one u kojima se zarada broji u milijunima dolara!
Na naslovnici albuma Hotel California slika je kalifornijskog Beverly Hills Hotela koju je u ljetni sumrak majstorski snimio fotograf David Alexandar stvorivši u sfumato ozračju pomalo mističan dojam. Fotke s poleđine i unutrašnjosti na kojima su uz članove grupe i »gosti« (prijatelji, ekipa koja je snimala ploču…) izmišljenog Hotela California snimljene su u čuvenom holivudskom Lido hotelu. Svakako je zanimljivo da je naslovna pjesma bila i na crnoj listi pojedinaca iz američke katoličke crkve koji su u stihovima o gostima hotela predanih užicima svih vrsta vidjeli promociju sotonizma.
Svirajući krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća u nizu tada već vrlo uglednih country grupa – Flying Burrito Brothers, Poco, Stone Canyon, Shiloh… – budući članovi Eaglesa vjerojatno nisu ni sanjali da će desetak godina kasnije biti svjetske rock zvijezde. A za njihov prvi korak najzaslužnija je i glasom i stasom prekrasna Linda Ronstadt koja je nakon objavljivanj albuma »Silk Purse« 1970. tražila prateći sastav za turneju kojom je u proljeće 1971. željela predstaviti taj album. Njen su izbor bili gitaristi Glen Frey i Bernie Leadon, bubnjar Don Henley te bas gitarist Randy Meisner. Uz to što je znala da su vrsni instrumentalisti, privuklo ju je i to što su sva četvorica bili i odlični pjevači. Odabrana četvorka toliko dobro odrađuje posao da im njihov prijatelj John Boylan kaže kako bi bilo vrlo glupo kad ne bi pokušali nastaviti svirati zajedno.
Kraljevi etera
Četvorka ga odlučuje poslušati, odabiru ime Eagles i već u kolovozu 1971. zamjećuje ih David Geffen, vlasnik Asylum Recordsa koji s njima potpisuje ugovor i omogućava im da u londonskim Olimpyc studijima snime 1972. debi album nazvan »Eagles« s kojeg će čak tri pjesme »Take it Easy«, »Whitchy Woman« i »Peacefull Easy Feeling« ući u američki Top 20, a Eaglesi će zahvaljujući laganom harmoničnom country ugođaju s naglašenim gitarama postati vladari radijskih programa. Godine 1973. snimaju konceptualni album »Desperado« koji daje njihovo viđenje američkog Divljeg zapada i kojeg kritika jako cijeni, ali budući da su prodaja, kao i singl uspjesi naslovne teme i prekrasne balade »Tequila Sunrise«, slabiji od prvog albuma Eaglesi mijenjaju producenta pa dolazi Bill Szyimcyk što će biti odličan potez.
Nažalost, kako je to često u rock svijetu, veliki uspjeh znači i veliku krizu. Tako su i Eagles nakon albuma »Hotel California« objavili 1979. godine šesti studijski album »The Long Run«, godinu kasnije dvostruki »Live« te u jesen 1980. godine prestali s radom okrenuvši se samostalnim projektima pri čemu su najuspješniji bili Henley (The Heat is On iz 1985. bio je svjetski hit) i Frey. No, njihova je ostavština predstavljala veliku inspiraciju mladim country glazbenicima koji su stvarali osamdesetih godina prošlog stoljeća (Trisha Yarwood, Clint Black, Tanya Tucker, Travis Tritt..) koji 1993. godine objavljuje album Eaglesovih pjesama pod nazivom »Common Thread« čime pripomažu veličanstvenom povratku grupe koja 1994. godine kreće na briljantnu turneju (135 milijuna dolara zarade, 2 milijuna prodanih karata) i objavljuje odličan povratnički album »Hell Freezes Over« s četiri nove pjesme i 11 live snimaka. Potom »šute« do 2007. godine kad objavljuju sedmi studijski album – dvostruki »Long Road Out Of Eden«. Ta ploča nema velikih hitova, ali vjerna publika kupila je nekoliko milijuna primjeraka…
Daleko od countryja
»Hotel California« iz više je razloga vrhunac rada i danas komercijalno najuspješnije američke rock grupe. Prije svega na tom su se albumu u najvećoj mjeri do tada udaljili od svojih country korijena privukavši velik dio i onih slušatelja kojima country nije zakon. Štoviše, na albumu je više od country zvuka – najuočljiviji je u »New Kid In Town« – bilo čvrstog rocka (»Life in the Fast Line«, »Try and Love Again«) i klasičnih pop balada (»Victim of Love« »The Last Resort«), a uočljivi su bili i uspješni pokušaji okretanja klasičnoj glazbi (»Wasted Time«), odnosno korištenja etno zvuka (»Hotel California«).
U niz intervjua proteklih godina Don Henley i Glen Frey znali su isticati kako je »Hotel California« bio na jedan način konceptualni album kojim su kroz priču o izmišljenom Hotelu California u koji zaluta i iz kojeg potom ne može otići lik iz te pjesme, željeli dati metaforu dekadentne i materijalno bogate, a duhom siromašne Amerike. Nedvojbeno je da su u tome uspjeli, kao što je nedvojbeno i to da je istoimena pjesma shvaćana i daleko šire pa je za mnoge, pogotovo one koji nisu s engleskog govornog područja i koji baš i nisu razumjeli tekst, bila prekrasna balada uz koju je bilo tako lijepo zaplesati. Zato i danas mnogima srce zaigra i navru sjećanja kad nakon latino gitarističkog uvoda Don Henley zapjeva »On a dark desert highway, cool wind in my hair«…
