Tu noć Hrvati su se osjećali kao da su upravo pojeli vrećicu Bronhi bombona. Na razmeđi 4. i 5. prosinca 2011. godine konačno je u povijest poslana od straha paralizirana i ne prevelikom sposobnošću obdarena vladajuća ekipa Jadranke Kosor, koja je vodila zemlju u vrijeme najveće gospodarske krize u modernoj hrvatskoj povijesti. I nekako se odmah lakše disalo: noćna mora kao da je bila gotova.

  Naravno, nemirni snovi su se brzo nastavili. 

  Ne samo da je bilo suludo očekivati da će se u prvom dijelu mandata nove vlasti krenuti u juriš k oporavku, nego je još i Europska unija definitivno otklizala prema drugom recesijskom dnu, povlačeći za sobom i svoju malenu, uskoro 28. članicu. Naposlijetku, ni nova domaća vlast nije se uspjela izdići na razinu vlastitih očekivanja: iako je, što je za Hrvatsku spektakularan rezultat, proračun za 2012. godinu smanjen u odnosu na prethodnu, gospodarstvo je ostalo zakočeno u čekanju realizacije investicijskih projekata koji su mu trebali dati nužni kisik.

Čekanje je prebačeno na 2013. godinu. U kojoj se, također, s odgodom, trebaju smanjiti dodatci na plaće zaposlenih u javnim službama. Razlog za tu mjeru je vrlo jednostavan: novaca nema – nije ga bilo ni ove godine, ali prekasan ulazak u pregovore sa sindikatima (i tragičan nedostatak minimuma razuma za razumijevanje situacije u zemlji, kojeg su isti ti akteri, eto vraga, tako strpljivo i dugo pokazivali dok je na vlasti bila stranka Ive Sanadera i Jadranke Kosor) je uspio cijelu priču otkilaviti za narednu godinu. Priče o tome da su se pregovori sa sindikatima otegnuli jer su u Vladi legalisti, čime se sad brani Milanović su priče za malu djecu. Krenuli su prekasno i krivo su procijenili razvoj situacije. 

  Onda? Palac dolje za aktualnu vlast koja će godišnjicu pobjede, eto, obilježiti za tri dana? Naravno da ne. Iako je Bronhi dobio pomalo kiselkasti okus, Hrvatska je danas svakako bolja zemlja nego ona koju je Kukuriku vlast zatekla kad je 5. prosinca dočekala svitanje. 

 Pramčani vjetar

Ekonomski pokazatelji su surovi. Pogotovo na prvi pogled. 

  BDP je u 2011. godini bio na nuli. Obzirom na pad u tri godine prije toga, teško ju je nazvati pozitivnom, ali će svakako još manje pozitivan biti rezultat u prvoj godini Zorana Milanovića. Eurostat prognozira da će hrvatski BDP u 2012. u odnosu na posljednju godinu Jadranke Kosor pasti za 1,9 posto, što je miljama daleko od željenog rasta kojeg je Vlada projicirala u proračunu za ovu godinu (0,8 posto). 

  No, to je samo prvi pogled. Koji rijetko kad može otkriti cijelu priču. Primjerice, još je u prosincu prošle godine Svjetska banka prognozirala da Hrvatska ulazi u drugo recesijsko dno. Predviđeni minus BDP-a bio je jedan posto. U prosincu 2011. godine, dakle, nije se moglo raditi o promašajima tad još nekonstituirane nove Vlade, već o brojci koju su analitičari Svjetske banke dobili analizirajući trenutno stanje (dakle, prije svega ostavštinu osam godina vlasti HDZ-a) i globalne trendove. Stvari su u to vrijeme za Europsku uniju izgledale neloše. Oporavak kao da se pomalo stabilizirao – tako je bilo i prvih nekoliko mjeseci 2012. godine, ali onda su nove dužničke krize potresle svih: od Londona do Atene i stvari su lagano otišle kvragu. 

  Koliko je to »kvragu« i koliko to ima utjecaja na Hrvatsku pokazat će brojke u nekim zemljama koje su tradicionalna hrvatska tržišta. Italija je 2011. godinu završila s rastom od 0,4 posto. Ovu godinu se očekuje minus od 2,3 posto. Austrija, 2011. godina rast od solidnih 2,7 posto, ova godina plus od samo 0,8 posto. Slovenija, lani u minimalnom rastu od 0,6 posto, ove godine na »talijanskom« minusu od 2,3 posto (svi podaci su s Eurostata). 

  Jasno je, dakle, koliko je izostao »vjetar u jedra« kojem se ni na početku mandata nije nadao Zoran Milanović. No, ovo je, doista, bio vjetar direktno u prsa. 

  Ima i treći pogled, naime, iako se u javnom govoru pojavila teza kako je od Hrvatske u Europi gora samo Grčka, to je jednostavno pogrešno. Štoviše, ako ćemo gledati brojku o BDP-u, Hrvatska je u 2012. godini – napredovala. Lani su lošiji od hrvatskih 0,0 posto bili tek kronični EU bolesnici: Grčka i Portugal. Ove godine se, unatoč nastavku pada, odljepljujemo od dna, ispod Hrvatske zaronili su još Slovenija i Cipar (Eurostat, također). 

 Armija dešperatnih

Svi ti dodatni uvidi u stanje stvari slabo znače za zemlju koja četvrtu godinu zaredom zaključuje bez gospodarskog rasta, sa sve većom armijom nezaposlenih i dešperatnih ljudi. Još manje služe za opravdanje gore navedenih promašaja aktualne vlasti u prvoj godini mandata. Ali, pokazuju mnogo precizniju sliku stvarnog stanja stvari: produbljenje krize prvenstveno je stvar ekonomskog okruženja uskoro 28. članice Europske unije. 

  No, Hrvatska je, unatoč propustima vlasti da značajnije ublaži pramčane vjetrove globalnih ekonomskih kretanja, ipak, godinu dana od izbora bolja zemlja od one koju je u naslijeđe ostavio HDZ. Za početak, ako ništa drugo, znamo koliko imamo državnih službenika. U svakom trenutku možemo vidjeti (mračan) broj nezaposlenih na HZZ-u – nema više otužnog hvaljenja dobrim sezonskim pokazateljima kakvo je prakticirala Jadranka Kosor. 

  Vlast je općenito neusporedivo transparentnija od prijašnjih: do zakonskih detalja i prijedloga se može doći s nekoliko klikova, a komunikacija s građanima putem weba je praktički konstantna – zbog čega su se već dobile i nemale međunarodne pohvale. 

  Liberalizirana je donedavno suludo konzervativna medicinski potpomognuta oplodnja, dozvoljeni su prosvjedi na Markovom trgu, zbog čije su prohibicije, još donedavno – razmisli, sjeti se – letjele stolice, pendreci i prolijevala se krv usred Zagreba. Referendum za ulazak u EU je prošao kao vrući nož kroz maslac, praktički dvotrećinskom većinom; u škole se konačno uvodi zdravstveni odgoj koji korespondira sa stoljećem u kojem naša djeca žive. Sad će i registar branitelja, na sramotu svim muljatorima. Slavko Linić je, unatoč stravičnim otporima, uspio objaviti popis poreznih dužnika, poloviti porezne utajivače i natjerati direktore firmi koje su vrdale s dugovima da odgovaraju osobnom imovinom. Naposlijetku, vlast je dobila i najurgentniju gospodarsku bitku – onu za očuvanjem kreditnog rejtinga i tako uspjela očuvati kamate za zaduživanje na prihvatljivoj razini. 

  Godina jedan, zapravo, unatoč svemu, i nije bila tako loša. Malo će, međutim, priča o većim slobodama i poreznoj disciplini u 2013.-oj značiti svima onima koji će ostajati bez posla ili primati manje plaće. Zbog toga u godini dva neće biti dovoljno sve ono zbog čega je Kukuriku vlast svakako zaslužila pozitivnu ocjenu za 2012.-u. 

  Ne bude li rasta naredne godine, očaj bi se mogao otrgnuti kontroli. A onda sva priča o uređenijoj i slobodnijoj zemlji neće biti dovoljna. Jer su trgovci maglom tako prokleto privlačni kad čovjek ostane bez ičeg drugog osim nade.