Gotovo 800.000 zdravih i radno sposobnih u Hrvatskoj nema gotovo nikakvih izgleda da se u dogledno vrijeme stalno zaposle u svojim strukama bilo gdje
Dok se potkraj 1980-ih i u Hrvatskoj sanjalo o potencijalnim blagodatima kapitalizma, malo je tko i u najcrnjim scenarijima kalkulirao s rizikom, da bi mnogima – unatoč zajamčenom napretku po svim tehnološkim linijama – i ovdje moglo biti gore, iz jednostavnog razloga što, kao radna snaga, neće biti sposobni za surovu kapitalističku, globaliziranu utakmicu.
Tada je većina maštala i o tome da će hrvatska moneta biti u hrvatskoj lisnici, no nije prošlo niti 15-ak godina, a većina se najkvalitetnijih ovdašnjih financijskih i gospodarskih potencijala našla u lisnicama inozemnih vlasnika: mreže velikih EU-banaka i velikih europskih kompanija.
I ne samo što je najbolje komade svojeg nacionalnog kapitala Hrvatska u međuvremenu prepustila inozemnim igračima, nego je – posljedično, ali na neizvjesno dugi rok – izgubila igru i na domaćem tržištu rada, na kojem je danas čak petina radno sposobnih građana kronično ili doživotno suvišna, bez izgleda da ikad nađe neki stalan posao u svojoj struci! Zato se u aktualnom hrvatskom socijalnom slučaju ne radi o tome kako u dogledno vrijeme ostvariti punu zaposlenost, nego o tome kako spriječiti da i djeca koja su ove godine upisala prvi razred osnovne, kad završe školovanje, ne budu doživotno ekonomski suvišna, čak i u većem broju od ovih iz generacije njihovih roditelja.
Lideri u neradu
Prema zadnjoj snimci Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj živi 3.850.000 radno sposobnih osoba, starijih od 15 godina, od kojih radi ili je spremno raditi – pod imenom aktivnog stanovništva – njih samo 1.390.000 osoba, od kojih je prošlog ljeta bilo nezaposleno 270.000, a na proljeće iduće godine bit će najmanje 360.000 osoba, pa proizlazi da je kroz godinu neaktivno čak 2.100.000 radno sposobnih, po čemu je Hrvatska jedna od najneradišnijih zemalja u Europi. Kad se sve zbroji i oduzme, ispada da gotovo 800.000 zdravih i radno sposobnih u Hrvatskoj nema gotovo nikakvih izgleda da se u dogledno vrijeme stalno zaposle u svojim strukama bilo gdje, a većina takvih to i ne traži ili nije spremna ni za kakav posao ili za doškolovanje, kao ni za seobu, ili je već u prijevremenoj mirovini.
1. Radno sposobno stanovništvo: 3,85 milijuna
2. Aktivno stanovništvo: 1,750.000 osoba
3. Zaposleno: od 1,39 milijuna zimi
4. Nezaposleno: od 270.000 osoba ljeti
5. Neaktivno stanovništvo: 2,1 milijun osoba
Ali, među neaktivnim stanovništvom postoje šarolike skupine, od prijevremeno umirovljenih, a radno sposobnih, do angažiranih u sivoj ili u obiteljskim ekonomijama, pa sve do ne tako malobrojne skupine rentijera i klasičnih obiteljskih parazita. Jer, Hrvatska je – ne smetnimo s uma – zemlja na jednoj od najatraktivnijih parcela na sjevernoj hemisferi, za kojom i u najtežoj ekonomskoj krizi potražnja iz inozemstva raste, pa rastu i izvanredni prihodi dijela građana od prodaje pašnjaka, što se preobražavaju u građevinske ili u turističke terene.
Nije, međutim, socijalni problem, kad dio građana višak svojih nekretnina prodaje bilo kome, nego je problem plus kad na dulji rok ta vrsta obrta prerasta u način življenja, kao što je to u Hrvatskoj, gdje je tim obrtom na dulji rok zahvaćena gotovo desetina stanovništva (osobito u priobalju i na prostoru Zagreba kao metropole), s pripadajućim mladim nasljednicima i rentijerima.
Ukinuti fakultete
Novi fenomen i u Hrvatskoj je mogućnost rasta BDP-a bez povećavanja zaposlenosti, o čemu je za časopis Banka svjedočila znanstvenica, Iva Tomić, s Ekonomskog instituta u Zagrebu, koja nalazi da nove tehnologije sužavaju mogućnosti zapošljavanja za donedavnu srednju klasu, koju zamjenjuju bankomati, automati i roboti. Brojnijih, novih radnih mjesta, stoga, ima samo za vrhunske stručnjake i za čistačice ili sobare, čije usluge još nisu moguće ni pomoću robota, niti na digitalni način. Ukratko, poslovi u sredini nestaju, a s njima i perspektiva školovanih za poslove u sredini.
No, sa ni malo slabijim intenzitetom značajno slabi potražnja i za nekima, donedavno visoko cijenjenim strukama i vještinama, na temelju diploma sa većine studija na Filozofskom fakultetu ili sa Studija novinarstva, pa sve do Brodogradnje, Strojogradnje i nebrojenih sveučilišnih ili veleučilišnih studija ekonomije i menadžmenta. U zemlji, koja je – kao što Hrvatska jest – prepolovila svoj industrijski potencijal, predala gotovo sav bankarski potencijal strancima i većinu gospodarske strategije preusmjerila na uvoz, trgovinu i sitne usluge, ne samo da je posljedično i razložno da se gotovo za trećinu stanji cijeli javni sektor, nego i da se na minimum svedu pojedini, donedavno, najatraktivniji fakulteti.
Sjećanje na Andrea Gorza
Davne 1980., austrijski je socijalni filozof, Andre Gorz, napisao kultnu studiju pod naslovom »Zbogom, proleterijatu«, u kojoj je – unatoč imidžu postmarksističkog mislioca – dokazivao da u informacijskoj eri proletarijat (tko ne zna, to su oni koji imaju samo svoje radne sposobnosti, ali ne i kapital) ne može biti revolucionarna snaga (kao što je navodno bio u svim socijalističkim revolucijama, od Rusije i Jugoslavije do Kine i Kube), nego da mu je u sjeni velikih tehnoloških promjena suđeno da bude socijalni škart.
Novo vrijeme je svjedok, da je Gorz tada bio na pravom putu, jer je u međuvremenu, i u Hrvatskoj, taj proletarijat, bez revolucionarne borbe, većinom glasova ili čak šutke pristao na gubitak svih svojih vlasničkih i većine radnih prava, padajući ispod razine proletarijata iz vremena Marxa i Engelsa, kad je bilo nezamislivo da netko i šest mjeseci radi, a da za to ne dobije ni groša. Jer, sam bi otišao.
U tom je kontekstu na Milanovićevoj vladi velik izazov: da u reformi obrazovanja postavi programske ciljeve, sukladne potražnji za strukama i znanjima, koja će u Hrvatskoj tražiti ekonomija u nedalekim 2020-ima, što znači da u kombinaciji s investicijskom politikom unaprijed odluči hoće li Hrvatska na dulji rok biti zemlja znanja i općeg prosperiteta, ili samo balkanska mreža kafića, estrade, trgovačkih i sobarskih usluga, te sitnog i krupnog kriminala. O tome Vlada može razmišljati bez panike još neko vrijeme, jer je tečaj kune, unatoč depresiji i prezaduženosti, još stabilan, inflacija niska, a devizne rezerve u HNB-u još visoke.
