RIJEKA  Jelena Kovačević ipak će po dobrome pamtiti nastup u Parizu, 28-godišnja karatistica iz Opatije u francuskoj je prijestolnici osvojivši srebrno odličje u kategoriji do 55 kilograma na Svjetskome prvenstvu ostvarila najveći uspjeh karijere. Jučerašnji je dan provela odmarajući se nakon 20-satne vožnje autobusom i u još jednoj analizi finalnoga okršaja s Francuskinjom Lucie Ignace u kojem je poražena 1:3. 

   – Ne želim opet pričati o sucima, ali i dalje mislim da bi se borba drugačije kretala da se odvijala na neutralnom terenu. Pogotovo kada iznova pogledam prvi poen koji je dosuđen Francuskinji, a koji na neutralnom terenu ne bi bio dosuđen niti jednoj od nas. Taj je početni poen odredio borbu, rijetko se nalazim u situaciji u kojoj gubim na početku borbe i tada mi je problem to okrenuti. Uoči meča sam bila svjesna da će u Parizu obostrane akcije, u kojima poen može ići na moju ili njezinu stranu, otići na njezinu stranu. Ne umanjujem njezinu kvalitetu, ona je svoj dio posla odlično odradila, odlično se kretala i bila je jako brza. No, treći je poen zaradila na galamu publike. U takvim bi situacijama trebali doći barem 50 posto spremniji od domaće protivnice, ali kada ste u svjetskom vrhu takvo što je nemoguća misija jer su na svjetskom prvenstvu svi jako spremni – rekla je Jelena Kovačević, koja je više nego na suce u Bercyju ogorčena na sportske institucije, ponajprije na Riječki sportski savez, koji neredovitim isplatama ionako umanjenih stipendija ne pomaže sportašima na putu osvajanja medalja. Stoga je i najavila da je Svjetsko prvenstvo u Parizu možda i posljednja stanica na kojoj je nastupala za hrvatsku reprezentaciju. 

  Mrvice sa stola

– Pod ovakvim uvjetima sigurno više neću nastupati za Hrvatsku jer ne osvajam medalje za svoj klub, nego za državu. To nije samo moje, već mišljenje velikoga broja sportaša, no većina ih to ne može javno reći zbog straha da ne budu eliminirani. Nije da sam počela kukati nakon prve medalje, ovo je moja osma seniorska medalja s velikih natjecanja. Dosad sam se praktički zadovoljavala mrvicama sa stola, no kada nema niti tih mrvica čovjek se zapita koliko sve to uopće ima smisla. Moje osobno zadovoljstvo je jedna stvar, ali to onda ne radim za cijelu Hrvatsku, bez potpore, nego isključivo za sebe. Prije nekoliko godina s manje sam rezultata imala bolje uvjete nego sada. Razumijem krizu i situaciju nedostatka sredstava, ali ovako više ne može – nastavila je 28-godišnja Opatijka, uz Riječanku Emu Aničić (Tokio 2008., brončano odličje), jedina hrvatska osvajačica medalja na svjetskome prvenstvu. Prije dvije godine u Beogradu je bila treća, u Parizu je išla jednu stepenicu više. 

MORH i Savez

– Tu sam izrazito zahvalna gradonačelniku koji mi je tim potezom produžio karijeru. Ali, to nažalost nije dovoljno. Da me ne bi netko krivo shvatio, ne omalovažavam stipendiju koju dobivam od RSS-a, ali mislim da nije u redu da uoči svjetskoga prvenstva moram raditi kao prodavačica jer kasni stipendija. A to, nažalost, postaje praksa. Takve se stvari ne smiju događati bez obzira kakvo bilo stanje. Boli kada toliko daješ svojoj zemlji, a tako malo dobiješ natrag. Ne pričam u prazno, nije da se nitko iz karate svijeta nije zaposlio u MORH-u ili Karate savezu. Pa nije valjda da se moram preseliti u metropolu da bi se moglo pronaći neko rješenje za mene – pita se Jelena Kovačević, koja ima nekoliko opcija za promjenu nacionalne vrste. Dovoljno je spomenuti da joj je 15-dnevne pripreme uoči svjetskoga prvenstva na Gran Canariji platila austrijska reprezentacija. 

   – Ne želim sada pričati o evenutalnoj promjeni zastave, to sam mogla napraviti još prije četiri-pet godina, ali nisam htjela. No, sada ću jednostavno biti prisiljena na to jer je u pitanju previše mojeg odricanja za toliko malo toga što se u mene uloži. Sigurno da ima prostora za rješenje moje situacije, ne očekujem neka velika sredstva, ali pita li se netko kako će mi biti s, primjerice, 32 godine tražiti posao u situaciji kada se moja generacija zaposlila po završetku fakulteta. Normalno da ću tada biti nekonkurentna jer sam u vrijeme dok su se svi zapošljavali osvajala medalje za svoju zemlju i pitanje da li ću uspjeti nešto naći. Svi znamo da u sportu postoji šablona po kojoj se vrhunskom sportašu omogućuje da uz posao može najnormalnije trenirati. Mislim da sam bila dovoljno dugo skromna i strpljiva, svojoj zemlji donijela dosta medalja i da zaslužujem više. Moja je jedina želja nastupati za Hrvatsku, uopće ne mogu zamisliti da nosim neki drugi grb ili slušam neku drugu himnu. No, ako se nešto ne promijeni, vidjet ću što ću i kako ću. Jer u ovim će uvjetima teško biti otići na neko prvenstvo. Kod mene još ima prostora što se tiče motivacije, fizičke spreme i moje reputacije u toj kategoriji – zaključila je Jelena Kovačević