Odbacujući standard od 200 metara kao kriterij zakonitosti topničkih pogodaka, žalbeno vijeće odbacilo je i zaključak o nelegalnosti napada
DEN HAAG Oslobađajuća presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču izazvala je šok ne samo u Hrvatskoj, nego i u Haagu, gdje je odluka žalbenog vijeća pod predsjedanjem suca Theodora Merona izazvala veliko razočaranje, posebice u redovima haškog tužiteljstva. Oni koji su nezadovoljni oslobađajućom presudom, a osobito katastrofalnim porazom haškoga tužiteljstva u predmetu Oluja – a takvih je u Haagu puno – pokušavaju taj poraz sada opravdati teorijama zavjere nudeći isključivo nepravne motive za odluku koja je oduševila Hrvatsku.
Dočim je sudac Meron pročitao prijelomnu odluku žalbenog vijeća o oslobađanju Gotovine i Markača u kuloarima Haškoga suda pojavila se teorija koja rasplet u predmetu Gotovina pripisuje utjecaju jedinog Amerikanca u žalbenom vijeću, suca Theodora Merona, ali i američke administracije, koja je pritiskom na »svog« suca u Haagu navodno izvršila presudan utjecaj kako bi zaštitila svoj interes pri konačnoj dekriminalizaciji Oluje.
Meronovi ljudi
Prema toj teoriji, najprije je sudac Meron, najiskusniji i najstariji haški sudac, koji je u tom trenutku iza sebe već imao jedan mandat predsjednika Haškoga suda, navodno predmet Gotovina dodijelio samome sebi, premda je u trenutku kada je imenovano žalbeno vijeće u predmetu Gotovina Meron bio običan žalbeni sudac.
Meron je potom doista izabran za predsjedavajućeg žalbenog vijeća u predmetu Gotovina, a onda je – kako se jučer moglo čuti u haškim kuloarima – upravo Meron presudno utjecao na sastav tog vijeća, nakon što je osluhnuo kako pojedini suci razmišljaju o predmetu Gotovina i odluci prvostupanjskog vijeća, ne bi li dobio sudački sastav koji je spreman podržati »njegovu« odluku.
Ta teorija zavjere, međutim, ovdje nailazi na prvu proturječnost. Jer kako je moguće da je u žalbeno vijeće u svibnju prošle godine, odlukom tadašnjeg predsjednika Haškoga suda Patricka Robinsona, uz Merona, Talijana Fausta Pocara, Turčina Mehmeta Guneyja, Maltežanina Carmela Agiusa, izabrana i Senegalka Andresia Vaz, koja je navodno bila protiv prihvaćanja žalbi i rušenja prvostupanjske presude, tim više što je, ako je doista bilo tako, njezin glas davao prevagu suprotnoj strani, na kojoj su bili suci Pocar i Agius, a koja je prekjučer ostala u manjini.
Bilo kako bilo, sutkinja Vaz, koja je u Senegalu obavljala sve najviše pravosudne funkcije, postavši i prva žena predsjednica Vrhovnog suda u svojoj zemlji, u studenome prošle godine ustupila je svoje mjesto upravo sucu Robinsonu s Jamajke, kojeg je u međuvremenu Meron zamijenio na mjestu predsjednika Haškoga suda u svom drugom predsjedničkom mandatu.
Ta je zamjena tada pravdana organizacijskim razlozima, no teoretičari zavjere u Haagu uvjereni kako je zamjena Meropnovo maslo i kako je ulaskom Robinsona u žalbeno vijeće Meron napokon dobio većinu potrebnu za izglasavanje »svoje« presude.
Kao dokaz za utjecaj Amerikanaca uzima se i intervencija 12 istaknutih američkih i britanskih pravnih stručnjaka koji su, potpisujući zahtjev da im se dodijeli status prijatelja suda, pozvali žalbeno vijeće da u cijelosti ukine prvostupanjsku presudu, tvrdeći u svojoj pravnoj analizi kako je ta presuda u potpunosti iznevjerila standarde međunarodnog prava.
Iako je žalbeno vijeće stručnjacima odbilo dodijeliti status prijatelja suda, žalbena presuda u cijelosti potvrđuje ispravnost njihovih navoda. Činjenica je također da bi osuđujuća presuda zbog nelegalnih topničkih napada u Oluji po kriterijima prvostupanjskog vijeća stvorila pravni presedan zbog kojeg bi upotreba topništva u suvremenom ratovanju postala praktički nemoguća, a dobro znamo da takav razvoj događaja nije oduševljavao vojne stratege u Pentagonu.
Potez perom
To, međutim, ovdje očito neće biti slučaj. Posebice u Srbiji, gdje mediji naglašavaju suprotna mišljenja dvojice sudaca koji su glasali protiv »Meronove« presude, Maltežanina Agiusa i naročito Talijana Pocara, koji je u svom suprotnom mišljenju zaključuje kako je oslobađajuća presuda »suprotno bilo kakvom osjećaju za pravdu«.
Međutim, upravo odluka žalbenog vijeća nudi najbolji odgovor na otvorena pitanja. Većina sudaca u žalbenom vijeću – suci Meron, Robinson i Guney – zaključuju kako je prvostupanjskom vijeću nelegalni artiljerijski napad bio temelj zaključka o udruženom zločinačkom pothvatu u svrhu protjerivanja Srba te kako odbacivanjem tog zaključka pada i optužnica protiv hrvatskih generala.
Doista, žalbeno je vijeće na samo 19 stranica srušilo čitavu prvostupanjsku presudu napisanu na skoro 1400 stranica, odbacivši pritom tumačenje prvostupanjskog vijeća koje je nepreciznu Gotovininu zapovijed o topničkom napadu na krajinske gradove, kao i njegove izjave na brijunskom sastanku, uzelo kao dokaz nezakonitosti napada.
Gotovinine izjave da njegove snage mogu uništiti Knin žalbeno vijeće smatra »pojednostavljenim opisivanjem razmještenih vojnih snaga« ili »namjerom da pokaže potencijale vojnih snaga u kontekstu planiranja vojnih operacija«, a ne zločinačkim planom.
Ključna pogreška
Ključna pogreška prvostupanjskog vijeća sastoji se u prihvaćanju standarda 200 metara, kojim je utvrđen kriterij zakonitosti topničkih pogodaka od 200 metara od vojnog cilja, pri čemu prvostupanjsko vijeće uopće nije objasnilo kako je došlo do tih 200 metara. Odbacivanje tog standarda pak povlači za sobom i odbacivanje zaključka o nelegalnosti topničkih napada HV-a.
A kada je bio odbačen zaključak o nelegalnosti topničkih napada, nije opstalo ni tumačenje kako je Franjo Tuđman na Brijunima sa svojim vojnim zapovjednicima dogovarao trajno uklanjanje srpskih civila iz Krajine. Bez dokaza o nezakonitosti topničkih napada, naime, »nije bilo razumno utvrditi da je jedino moguće objašnjenje brijunskog transkripta postojanje udruženog zločinačkog pothvata radi prisilne deportacije srpskih civila«. Ni Tuđmanovi govori na tu temu, a niti zločini što su ih poslije Oluje počinili pripadnici HV-a i specijalne policije ne dokazuju postojanje udruženog zločinačkog pothvata, pa niti diskriminatorne mjere što su ih hrvatske vlasti donijele nakon odlaska srpskih civila ne pokazuju da je njihov odlazak bio prisilan.
Jasno je, međutim, da takvi zaključci žalbenog vijeća neće uvjeriti sve one u Srbiji kojima je osuđujuća presuda za Oluju isključivo bila povod za izjednačavanje krivnje srpske i hrvatske strane za rat, kako je to primijetio i slovenski europarlamentarac Ivo Vajgl, baš kao i Sonja Biserko, čelnica Helsinškog odbora u Beogradu.
Pravomoćna presuda za Oluju, rekao je Vajgl, potvrđuje da je Hrvatska bila žrtva i da je bila napadnuta, dok je prije prevladavalo nastojanje da se sve strane u sukobu izjednače.
