Građani Hrvatske žrtve gospodarskih projekata

Teza da je »prljavo gospodarstvo« izravna prijetnja ne samo kvaliteti života nego i goloj egzistenciji hrvatskih građana, ne može se više diskreditirati kao plod paranoje

Uza sav trud, nije nam pošlo za rukom pronaći argumente koji bi poljuljali ocjenu Vjerana Piršića da je Ministarstvo zaštite okoliša i prirode »sluškinja Ministarstva gospodarstva, to jest jednog čovjeka koji sebe naziva prvim potpredsjednikom Vlade«, kako je ovaj ekolog i aktivist bez oklijevanja, hladno i s uvjerenjem, u trenu odredio odnos Vlade Zorana Milanovića prema građanima ugroženima prljavim (doslovno i metaforički) gospodarskim projektima.   Mlađahni ministar Mihael Zmajlović kojemu je Mirela Holy napravila mjesta svojim odlaskom, uklopio se u očekivanja Radimira Čačića kao žumanjak u doboš tortu: on je tamo da sjedi i šuti, i da pod svaku cijenu brani interese sumnjivih i opasnih gospodarskih tabora, da gasi sitne požare kako ne bi uzrujali njegova gospodara. Slavonski brod, Plomin C, Cemex u Kaštel Sućurcu, Urinj, Marišćina, Sisak… – samo su neki u dugačkom nizu ekoloških problema s kojima se Zmajlović hvata u koštac kad treba umiriti preplašene i ozlojađene građane, zasuti ih lažima kao konfetima i potom se vratiti u ured u Zagrebu.   Zdravlje ljudi? Briga za okoliš? Sadašnje ministarstvo ne bavi se takvim tričarijama, kao što je jasno dao do znanja Mihael Zmajlović u posjetu Slavonskom brodu.   – Preko ovakvog ministarstva okoliša, Vlada daje do znanja da su priroda i zdravlje ljudi za nju prihvatljive žrtve. Skandalozne izjave ministra Zmajlovića pokazuju ne samo manjak brige nego i manjak znanja – on ne zna notornu činjenicu da je benzen kumulativan i da će kod mnogih građana s vremenom vjerojatno prouzrokovati kancerogeni proces, kaže Piršić, referirajući se na »antologijsku« Zmajlovićevu tvrdnju da zagađenje zraka u Slavonskom Brodu ne predstavlja opasnost za zdravlje tamošnjih stanovnika.    

S margine u središte

Čemu služi Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, ako ne samo tome da zadovolji papirnatu formu? I je li ono svojim dosadašnjim aktivnostima, izrečenim stavovima i izvojevanim pobjedama uopće zaslužilo naziv koji nosi? Vjeran Piršić iz udruge Eko Kvarner smatra da nije.   – Ekologija je došla s margine u središte društvenih pitanja. Ekologija više nije stvar nekih hipija iz Kalifornije, nije pitanje zaštite tratinčica i šišmiša, nego pitanje života i zdravlja naših građana. A dosadašnji ključni potezi, oko Plomina C i Bosanskog Broda na primjer, nedvosmisleno dokazuju da ova administracija zaslužuje titulu »Ministarstvo zagađenja okoliša«, kaže Piršić, nepokebljiv u uvjerenju da se aktualna vlast pretvara u birokrate koji će servisirati bilo koji privatni interes, a ne braniti javni interes kao što je okoliš.   Teza da je »prljavo gospodarstvo« izravna, stvarna i vrlo izvjesna prijetnja ne samo kvaliteti života nego i goloj egzistenciji hrvatskih građana, ne može se više diskreditirati kao plod paranoje. Činjenice, statistika, pokazuju porast udjela teških oboljenja među stanovnicima industrijom zagađenih gradova. Riječanke su, na primjer, najviše pogođene karcinomom pluća, a djeca u Kaštelima, nadomak industrijskih pogona nekadašnje tvornice azbesta i cementa, najbolesnija su djeca u Hrvatskoj.   Najjezivije je to što ćemo, prema predviđanjima stručnjaka, posljedice mahnitih industrijskih onečišćenja najsnažnije osjetiti 20-30 godina nakon njihova prestanka. Nove generacije patit će pod teretom kumulativno radikaliziranih trovanja pesticidima, azbestom i raznim drugim zagađenjima.

Nakon četveromjesečnih pokušaja da komunikacijom s nadležnim institucijama riješe problem građana Marišćine, u Kriznom eko stožeru Marišćina vlada dojam da vlast nije u stanju ponuditi adekvatno rješenje za probleme okoliša koje je sama stvorila ignoriranjem struke.   – Reakcije MZOIP-a dsad su bile u najmanju ruku omalovažavajuće za građane Republike Hrvatske. Najveću poteškoću pronalazimo u činjenici da se nitko ne smatra odgovornim za učinjene propuste pa građanima preostaje jedino poduzimati pravne postupke jer na mirne prosvjede nitko ne reagira. Zar je normalno da se građani moraju pravno zaštiti od institucija kojima je uloga zaštiti njihova Ustavom zajamčena prava na zdrav okoliš?!, veli glasnogovornica Kriznog eko stožera Gordana Bardak.   – Suočavamo se s optužbama zbog ometanja posjeda, a nitko se nije zapitao je li i nama netko ometao posjed negativnim utjecajem kroz onečišćenje zraka. Da li ćemo se morati pomiriti s tim da pravdu tražimo na nacionalnim i međuradnim sudovima? Gdje su Vladine institucije koje bi se trebale uključiti da se problemi riješe izvan suda?, pita se Bardak.

Bez kriterija

U udruzi Eko Kvarner ističu da nije nemoguće riješiti ove probleme, na kojima bi ministarstvo zaštite okoliša trebalo lavovski raditi.   Industrija ne mora značiti onečišćenje, a »eko gospodarstvo« ne mora biti oksimoron.   – Sasvim je moguće napraviti bilo koje postrojenje, bilo koju rafineriju, a da ona bude potpuno sigurna i za okoliš i za zdravlje ljudi. Naprednije, razvijenije zemlje to rade. Samo, u banana-državi to je teško postići, budući da se ide isključivo na brzi profit, bez kriterija, bez savjesti. Taoci smo birokrata koji ne znaju kvalitetno riješiti probleme i interesa kapitala koji ide na najjeftiniju opciju, kaže Vjeran Piršić.   I pitanje Slavonskog Broda dalo bi se riješiti, da vlasnici umjesto niskosumporne nafte i plina ne koriste najjeftiniju sibirsku naftu i teški mazut, energent koji sami proizvode i tako u startu uvećavaju profit.   Ali, ako gospodarstvo banana-države zaobilazi platiti troškove izrade kvalitetnih, sigurnih postrojenja, to ne znači da će građani proći jeftino. Upravo će njima na naplatu doći golemi javnozdravstveni troškovi; prije ili kasnije.   – I Kina je to shvatila, zemlja s minimalnom cijenom rada i zaštitom okoliša praktički ravnoj nuli. Sad se i tamo mnoge stvari radikalno mijenjaju, napominje Piršić.   Još jednom, čemu služi ovakvo Ministarstvo zaštite okoliša i prirode? Ono postoji kako bi Vlada mogla, barem pro forma, opravdati obećanja iz histerično entuzijastičnog Plana 21, i kako bi promptno servisiralo Čačićevo Ministarstvo gospodarstva. Više je smisla imalo Ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena iz Alan Forda – ono barem nije nazivom zavodilo na krivi trag.  